2. između oluja
Vetar je tiho fijukao između tankih proreza starog, ispucalog drveta na prozoru omanje sobe. Jutro je osvanulo tmurno i vetrovito u gradu u kome se skoro ništa nikada ne kreće, ne menja suštinski zaista. Pod nogama su pucketali tonovi drvenog poda, starog koliko i njegovo telo. Cveće na malenom stolu, još se nije budilo, plovilo je korenima vodom i nije želelo da se budi. Ljudima se ne spava, ljudima se sanja, pomislio je dok je krajičkom jednog oka gledao to usnulo cveće koje je juče kupio od bake na ulici, pored koje bi svakog dana prošlo mnogo ljudi koji nisu videli prelepo, sveže cveće zaokpuljeni svojim svetom bez lepote. Drugim okom je bacao pogled na ogledalo, preko čije se cele duži, kao kakav nesmrtni ožiljak, pružala linija i delila ogledalo na nesimetrični odraz u kome se ogledalo njegovo lice. Pomislio je kako ta, nepoznata linija skoro simetrično deli ogledalo, pa samim tim i njegovo lice na savršena dva dela, možda savršenost počiva u nesimetriji. Celi njegov svet je ličio na nesimetrični oblik koji nije mogao biti imenovan. Pitao se, kakvog je oblika njegova duša, da li ona ima određeni oblik ili je nesimetrična, nesavršenog oblika, dok je žurno silazio drvenim stepenicama koje su krckale pod težinom njegovog tela koje su na sebe nosile njegove noge.
Ušavši u malu kuhinju, ispunjenoj zelenilom, koja je mirisala na najrazličitije začine, nije mogao da ne primeti da je juče ostavio nedovršenu šoljicu kafe na stolu od bele orahovine. Odmahnuo je glavom na tu pomisao. Nikada nije dobro prisećati se šta je bilo juče, odbrusio je samom sebi u bradu dok je sipao toplu crnu kafu u drugu šoljIcu i ispijao je brzo. Isprva, nije obratio pažnju na jučerašnje novine kada je izlazio ali se vratio korak nazad i razmišljao nekolika trena. Dok je vani neka majka vikala na svog sina koji je isprljao svoje pantolone kada je pao pri trčanju, razmišljao je i pokušavao da se seti šta je sve to naizgled novo pročitao u novinama od juče. Pošto nije mogao da se seti da je pročitao nešto zaista vredno pamćenja, uzeo je novine i žurno izašao iz kuće. Učinilo se kao da je pokušavao da pobegne od nečega.
Na ulicama, posivelim od tmurnog, tužnog neba, ljudi su žurili svojim mislima i putevima, držeći čvrsto svoje šešire, kapute i suknje od talasa vetra koji je prolazio nepriemtno pored svakog od njih i plesao između visokih metalnih zgrada koje su ličile na nepomične statue nekakvih bogova. Izgledalo je kao da ih vetar usporava u svoj toj njihovoj žurbi nekuda gde su bili krenuli. Svi ti putevi su bili isti, nikuda nisu vodili i nikada se nisu menjali njhovi pravci kao oni kojima su njima hodali i žurili. Koliko mora da je nesrećnosti onda u ljudima, razmišljao je dok je tek na tren mogao da uhvati svako lice prolaznika u svojim mislima a onda bi već narednog trena ta lica postajala mutna, maglovita sve dok potpuno ne bi iščeznula iz njegove glave. Ostao je u takvom gradu, gde se ništa ne menja, ispijao kafu i razmišljao o svemu o čemu bi mogao da pomisli i stvori misao o tome. Na posletku, činilo mu se vrlo često da se ni on sam ne može promeniti suštinski što je u njemu izazivalo nekakvu hladnu jezu koja mu je oblivala telo noćima. Samo su ptice, koje su širile svoja krila poput purpurnog horizonta u sumrak, letele ka toplijim krajevima, bežeći od nepromenljivosti grada i vremena. Nekoliko kapljica hladne kiše, koje su posiveli oblaci plakali, kanulo je na njegovo lice i prenulo ga iz sopstevnih dubokih misli, toliko dubokih da više nije ni video ljude, automobile i ulice, kada je stigao do velikih metalnih zgrada. Pomislio je kako nije spreman da uđe i shvati ishode svih besnih oluja koje su ga pogađale. Upravo se nalazio ispred još jedne velike oluje i nikada nije pomislio o tome koliko će od njega posle te oluje ostati. Znao je samo vrednost i neprocenljvost onoga što bi, kada bi sva ta velika oluja napokon prošla, dobio. Ušao je unutra znojavih dlanova u vatri i susreli su ga pogledi dva para očiju.
Vraćajući se svojoj kući nije mogao da obuzda vrtoglave nalete misli i pretseških osećanja da bi njegovo telo moglo da podnese. Gledao je u nepoznato, kao u maglovito jutro na selu gde su se tek ponegde mogli videti vrhovi borovih šuma koji su se izdizali iznad beline magle i gledale na seoske male kuće i njihove krovove. Vetar je na ulicama nosio pogužvane hartije na kojima je neko nešto napisao pa odbacio kao potpuno nevažnu stvar koju je zaboravio onog trena kada je vetar poneo sa sobom ono od čega je neko pokušavao da pobegne. Vetar je i u njemu nosio njegova osećanja kojih se pokušavao rešiti ili makar na kratko zaboraviti. Setio se svega , početka i njegovog kraja. Setio se svega onoga zbog čega je ostao u gradu u kome se ništa ne manja i ne kreće. Mislio je o lepoti njegovih izbora i svega onoga što čemu se priklanjao, svih puteva kojima je krenuo umesto nekim drugim, možda ispravnijim. Izuo je svoje cipele, kao da je pokušavao da sa njima skine i nekakav teret koji je nosio sa sobom. Opet je video šoljicu kafe od juče na stolu, na pola ispijenu. Opet je bila tamo, ostavljajući dokaz jučerašnjeg dana, svakog prethodnog dana kojih nije želeo da se seća. Nevoljno, gotovo potpuno iscrpljenog lica seo je za veliki kuhinjki sto, sklopio svoje prste i gledao nepomično u šoljicu nedopijene kafe.
Mislio je o tome, kako je silovito želeo da pobegne od svega što je bilo, kao od te šoljice kafe koja je nepomično, nepromenjeno stajala tu na stolu i činila dokaz o tome da je jedan dan prošao. Još jedan dan u kome je bio između svih svojih i tuđih oluja. I rado je želeo da samo može pobeći od svega toga nepromenljivog ali morao je ostati tu. Razmišljao je o tome kako, iako je tada mislio da je sve to bilo tako vredno ostajanja u nepromenljivosti, koliko je zapravo umoran od toga između. Već dugo se nalazio tamo i to osećanje, nekakve sopstvene nemoći da bilo šta uradi ga je bacakala tamo-vamo ali nikada zapravo potpuno nazad ni potpuno napred. Nekada nije ni pomišljao da ode odatle, ostavi sve za sobom i pobegne sam sa sobom negde izvan te učaurene nepromenljivosti koja se tako tiho, neprimetno i lukavo saživela sa gradom a onda i sa svim ljudima u njemu. Isprva, nije ni primetio kada se to izmeđupolako prikralo njihovom domu i počelo da živi sa njima, jede sa njima za istim stolom, spava sa njima u krevetu, postoji među njihovim poljupcima, dodirima i rečima. Nije znao kada se to između isprečilo i učinilo da budu zajedno razdvojeni, kada je između postalo njihov dom. Činilo se da se još samo on nalazio tamo, u tom između. I činilo se da tamo besne sve njegove oluje koje nikada zapravo nije želeo da pokrene. Želeo je da zna kojim putem da krene jer put ka nazad je nestao, završavao se na jednoj tački koju nije mogao da prekorači a napred je lelujala kao duh belovita magla kroz koju nije mogao videti šta se nalazilo na kraju puta koji je stajao ispred njegovih nogu. Nalazio se u izmeđusopstvenih oluja. Te oluje su svuda išle sa njim, pratile su ga kao senka i uvek su besnele izvan njegove kontrole pustošeći njegova osećanja i misli, razarajući njegovo srce. Te oluje su razorile i njegovu porodicu ali ne samo njegove sopstvene već i oluje drugih koje je proživljavao jednako kao i svoje. Pretvorile su ih iz nečega što je voleo da poznaje u nešto sasvim nepoznato. Znao je samo da je postojalo to između koje je ostalo posle svih zajedničkih oluja kao nekakav trag i pustoš. Izgledalo je kao da je baš juče, u kojem je isto ispijao svoju kafu iz šoljice, koja je tada stajala na drvenom stolu i podsećala na nešto prošlo ali još uvek vidljivo, isto tako bio srećan sa onim što ima, voli i poznaje. Sećao se kako se toga dana, kada je shvatio da u njihovom domu i ljubavi postoji između, pitao kakav čovek mora voleti a u isto vreme uništavati sve pred sobom, kao kakva oluja. Sećao se svake reči, svakog osećaja koji mu je kao lava oblivala telo i zagorevala ga do pepela, kako je gledao to lice ali je to između učinilo da je više ne poznaje, da ne zna zapravo koga voli i kome se predao sav. Nije nikada pomišljao da će se pojaviti nešto između i pojesti, kao kakvo stašno čudovište, njihovu ljubav. Tada je samo znao da se nalazi između oluja prošlosti i oluja budućnosti i obe su ga strašno plašile, nikada nije znao kuda će odneti i kakvu pustoš će u njemu ostaviti. Uvek se plašio toga između, nepromenljivog, čudnovatog i neopipljivog, gde nikada nije znao šta je ispravno učiniti, šta je ispravno misliti, osećati i kojim putevima treba krenuti a koje treba za sobom ostaviti.
Do juče, koje mu se činilo blizu i daleko jer je njegovo vreme časkom išlo napred a časkom unazad, haotično brzo i sporo, imao je sve onoga čega se nikada sam ne bi odrekao i napustio a sada nije imao ništa sem tog između, koje je mrzeo iz dna svoje duše. Do juče je imao ženu koju je iz sveg i svim srecem voleo, sina kojeg je oduvek želeo da ima i dom o kome je oduvek sanjao da izgradi a sada je imao samo prazan dom, mnoge ožiljke na licu, baš onako simetrične kao pukotina na ogledlu u njihovoj spavaćoj sobi, i sopstvene oluje od kojih nije mogao da se sakrije. Nikada nije pomislio da će nešto između poljuljati njihove živote i napraviti takve lomove. Želeo je da je mogao da izbriše to isto onako kako je potisnuo namerno ili pak sasvim slučajno zaboravio šta je pročitao u jučerašnjim novinama ili kakvog je bila ukusa ta kafa u šoljiici na stolu pred njim, koju nije popio do poslednje kapi ali nije mogao. Sve te oluje osećanja su ga svuda pratile, pravile nered u njegovoj glavi i činile da ostaje budan noćima, terajući ga da razmišlja i razmišlja i razmišlja o tome šta bi zaista mogao učiniti da se promeni. Činilo mu se, u svim tim beskrajnim noćnim razmišljanjima, da nikamo nije mogao otići i da je možda i zauvek ostao u tom između. Sve ono što mu je ostalo više nije imalo istu suštinu, sve ono što mu je bilo nepoznato, plašilo ga je. Oluje tog između su ga nosile napred i nazad i nikada nije znao gde se zaista nalazi. Osećao je kao da je u nekakvoj magli, u mraku i nikuda nije mogao poći, nikoga nije mogao videti i nikako nije mogao odlučiti šta je jedino ispravno. Živeo je u gradu u kome se zaista ništa nikada nije menjalo, gde nikuda nije zaista išao, nije se sam on menjao odista. Tu je našao ono srce koje je znao da će tako silovito voleti, čak toliko mnogo da je poželeo da svoj život provede sa njom a kasnije i sa svojm detetom u tom gradu, koji se nije menjao. I zaista bi s time mogao da se pomiri da se nije isprečio neko između ili su ga ipak oni sami stvorili. O tome je i previše razmišljao u noćima u kojima su mu oči otvorene letele nebom poput krilatih zvezda sve do jutra. Tada je samo mislio o tome šta je ispravno učiniti i znao je da nijedan izbor ne može proći bez ikakve cene koja je morala biti plaćena. Želeo je iz sve svoje snage da njihov sin pripadne njemu ako je nekada osećao teret zbog prevare njegove majke koja je izvršila nad njegovim ocem. Želeo je i da ode iz tog sumornog grada u kome se ništa nije menjalo, u kome su simetrije linija ostajale iste, nepromenjene, kafa nedopijena, oblici nezaboravljeni i život potpuno isti. Želeo je da pobegne odatle, da nađe svoju promenljivost, nepostojanost i prolaznost svog života. Već dugo se nalazio između oluja onoga što je želeo i onoga što bi izbor mogao ostaviti za sobom. Beg iz grada bi značio da bi ostavio svog sina tu, u tom nepromenljivom gradu, ostavio bi sve ono što je imao tu, bežeći nečemu što nije mogao znati i čega se silovito, kao mali dečak mraka, plašio. Kada bi ostao u tom gradu, u tom svom praznom životu, to bi bila njegova smrt u kojoj bi imao svog sina blizu i bar na trenutke osećao ponovnu sreću iako njegovo slomljeno srce moglo ponovo biti slomljeno. Nikada nije mogao izabrati između toga između i to ga je ubijalo. Bio je nesrećan sa jednim ili sa drugim izborom, to između ga nikada nije napuštalo, pokretalo je mnoge oluje od kojih nikada nije mogao da se sakrije, od kojih mu se vrtelo u glavi svaki put kada bi sa visokih balkona uz šoljicu kafe gledao turobni grad u kome je je osećao stegu sveg svog života. Znao je, iz sveg srca je bar to želeo znati, da mora prestati živeti u između, u svojim olujama koje je bio pokrenuo neko sasvim drugi. Previše dugo je živeo svoj život između. Želeo je da može izabrati oba puta, nekako im ukrstiti korake i kraj ali to nikada nije zaista iko umeo. Nije želeo da se vrati nazad putem a plašio se poći putem napred u kome mu je sve bilo nepznato. Poznato, ono što ga je bolelo i ubjalo stajalo je naspram onog nepoznatog što mu je možda moglo ponovo sastaviti srce. Isto je stajalo naspram onog promenljivog ali stranog. Postojalo je i to između i to je sve u šta je mogao biti odista siguran. I negde u tim nesigurnostima nepoznatog, straha od ishoda izbora i neprekidnim talasima razmišljanja i burama oluja, napokon je naslonio svoje naborano mladoliko čelo na sto i njegove oči su mogle da zaspe između.
Dok je jednom rukom držao svoj šešir kako ga ne bi odneo snažni vetar koji je kao kosač sekao njegovo ispijeno lice, drugom rukom je hvatao hladnu metalnu bravu velikih vrata. Sve mu se učinilo teško i previše hladno. Osećao je težinu onog između na svojim dlanovima i prstima, u svojim plućima i na svojoj koži. Želeo je samo ispravno odabrati izmeđudva puta i dve velike oluje. Koračao je sporo još uvek s mišlju o onome što se nalazilo sa jedne strane i onom što se nalazilo sa druge strane onoga između. Svakako gubim, kako je to glupo...Između, između, između, između..., govorio je sebi pokušavajući da još uvek ne odabere. Ušao je vrlo tiho, najpre spuštenog pogleda a zatim podigao teško glavu upućujući ozbiljan, molećivi pogled časnom sudiji u znak pozdrava a zatim opet video dva para očiju: jedan par, smeđih, ozbiljnih očiju koje kao da su ga mrzele zbog nekakvog velikog zločina i dugi par očiju , malih crnih, koje su bile zbunjene i uplašene koje kao da su ga svaki put sve manje poznavale. Stajao je nekoliko trenutaka gledajući u njih, pokušavajuću da pronađe nešto svoje, kada se dečakova rukla uvukula u između prstiu i dlana ruke njegove majke, plašljivo i skoro nepomično. Nešto se u njemu tada prelamalo, nešto što je bilo između. Nije želeo da odlučuje ali nešto se tada moralo u njemu pokrenuti, krenuti i promeniti.
Imao je utisak da je sve manje imao vazduha u sudnici, da su svi pogledi bili skriveno osuđujući i da više nije bilo vremena za odlučivanje jednoga ili drugoga onog između. Sve o čemu je mislio jeste da nikako ne sme i ne može ostati u tom između. Želeo je da je mogao odavno odlučiti ali ovaj put je nešto bilo drugačije.
-„Da li se, gospodine, slažete sa izjavama vaše žene?", pitao ga je hladno časni sudija pošto je bilo prošlo nekoliko treutaka od kako je njegova žena, koja je sedela na drugoj strani sudnice, završila svoje reči. Isprva ih je čuo samo kao odjek, kao eho koji nikako nije mogao doći do njega da bi ga jasnije čuo.
-„Da, časni sude, jednim delom se slažem sa njenim rečima.", rekao je ustavši brzo a onda isto tako brzo i sednuvši nazad.
Osećao je čudne poglede koje su mu upućivali svi u sudnici ali ih nije zaista i primećivao. U mislima su je odzvanjala pomisao Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između... I nije je mogao zaustaviti. Gledao je u dečakove uplašene oči i isto vreme se sećao šoljice kafe koju onoga dana nije bio ispio i koja je stajala, tako nepomična kao nekakav trag, na velikom drvenom stolu i novina u kojima nije mogao da se seti šta je pročitao. I te pomisli su mu izgledale tako strašno isto i smrtno. U gradu u kome se nikada ništa zaista menjalo, gde je sve ostajalo isto i nepomično, u kome život nije tekao napred a ni nazad, već stajao između. Stajao je i on već previše dugo između.
-„Gospodine, imate li išta za dodati? Sve što budete dodatno rekli može ići u vašu korist ili štetu. Dakle, izvolite,", rekao je učtivo stari časni sudija, sa belom, dugom bradom i oštrim pogledima.
Nekoliko trenutaka je vladala tišina. pomisao Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između...U jednom trenutku mu se učinilo da može videti to između kako mu se podsmeva pred očima. Naglo je ustao, bez ikakvih reči i pokreta, još jednom pogledom ono što je imao i ono što je mogao imati ali što nije mogao znati. Video je dva puta, ka napred i ka nazad, ka onome što ima i što će možda imati. Nasmešio se plašljivim malim očima i krenuo koracima ka vratima.
-„Povlačim svoju tužbu, časni sudijo.", rekao je to i izašao iz sudnice ostavljajući za sobom sve u nekakvom čudu i sa još mnogo više pitanja.
Čuo se samo duboki, uznemireni uzdah žene.
Autor: Nenad Kostić
Ušavši u malu kuhinju, ispunjenoj zelenilom, koja je mirisala na najrazličitije začine, nije mogao da ne primeti da je juče ostavio nedovršenu šoljicu kafe na stolu od bele orahovine. Odmahnuo je glavom na tu pomisao. Nikada nije dobro prisećati se šta je bilo juče, odbrusio je samom sebi u bradu dok je sipao toplu crnu kafu u drugu šoljIcu i ispijao je brzo. Isprva, nije obratio pažnju na jučerašnje novine kada je izlazio ali se vratio korak nazad i razmišljao nekolika trena. Dok je vani neka majka vikala na svog sina koji je isprljao svoje pantolone kada je pao pri trčanju, razmišljao je i pokušavao da se seti šta je sve to naizgled novo pročitao u novinama od juče. Pošto nije mogao da se seti da je pročitao nešto zaista vredno pamćenja, uzeo je novine i žurno izašao iz kuće. Učinilo se kao da je pokušavao da pobegne od nečega.
Na ulicama, posivelim od tmurnog, tužnog neba, ljudi su žurili svojim mislima i putevima, držeći čvrsto svoje šešire, kapute i suknje od talasa vetra koji je prolazio nepriemtno pored svakog od njih i plesao između visokih metalnih zgrada koje su ličile na nepomične statue nekakvih bogova. Izgledalo je kao da ih vetar usporava u svoj toj njihovoj žurbi nekuda gde su bili krenuli. Svi ti putevi su bili isti, nikuda nisu vodili i nikada se nisu menjali njhovi pravci kao oni kojima su njima hodali i žurili. Koliko mora da je nesrećnosti onda u ljudima, razmišljao je dok je tek na tren mogao da uhvati svako lice prolaznika u svojim mislima a onda bi već narednog trena ta lica postajala mutna, maglovita sve dok potpuno ne bi iščeznula iz njegove glave. Ostao je u takvom gradu, gde se ništa ne menja, ispijao kafu i razmišljao o svemu o čemu bi mogao da pomisli i stvori misao o tome. Na posletku, činilo mu se vrlo često da se ni on sam ne može promeniti suštinski što je u njemu izazivalo nekakvu hladnu jezu koja mu je oblivala telo noćima. Samo su ptice, koje su širile svoja krila poput purpurnog horizonta u sumrak, letele ka toplijim krajevima, bežeći od nepromenljivosti grada i vremena. Nekoliko kapljica hladne kiše, koje su posiveli oblaci plakali, kanulo je na njegovo lice i prenulo ga iz sopstevnih dubokih misli, toliko dubokih da više nije ni video ljude, automobile i ulice, kada je stigao do velikih metalnih zgrada. Pomislio je kako nije spreman da uđe i shvati ishode svih besnih oluja koje su ga pogađale. Upravo se nalazio ispred još jedne velike oluje i nikada nije pomislio o tome koliko će od njega posle te oluje ostati. Znao je samo vrednost i neprocenljvost onoga što bi, kada bi sva ta velika oluja napokon prošla, dobio. Ušao je unutra znojavih dlanova u vatri i susreli su ga pogledi dva para očiju.
Vraćajući se svojoj kući nije mogao da obuzda vrtoglave nalete misli i pretseških osećanja da bi njegovo telo moglo da podnese. Gledao je u nepoznato, kao u maglovito jutro na selu gde su se tek ponegde mogli videti vrhovi borovih šuma koji su se izdizali iznad beline magle i gledale na seoske male kuće i njihove krovove. Vetar je na ulicama nosio pogužvane hartije na kojima je neko nešto napisao pa odbacio kao potpuno nevažnu stvar koju je zaboravio onog trena kada je vetar poneo sa sobom ono od čega je neko pokušavao da pobegne. Vetar je i u njemu nosio njegova osećanja kojih se pokušavao rešiti ili makar na kratko zaboraviti. Setio se svega , početka i njegovog kraja. Setio se svega onoga zbog čega je ostao u gradu u kome se ništa ne manja i ne kreće. Mislio je o lepoti njegovih izbora i svega onoga što čemu se priklanjao, svih puteva kojima je krenuo umesto nekim drugim, možda ispravnijim. Izuo je svoje cipele, kao da je pokušavao da sa njima skine i nekakav teret koji je nosio sa sobom. Opet je video šoljicu kafe od juče na stolu, na pola ispijenu. Opet je bila tamo, ostavljajući dokaz jučerašnjeg dana, svakog prethodnog dana kojih nije želeo da se seća. Nevoljno, gotovo potpuno iscrpljenog lica seo je za veliki kuhinjki sto, sklopio svoje prste i gledao nepomično u šoljicu nedopijene kafe.
Mislio je o tome, kako je silovito želeo da pobegne od svega što je bilo, kao od te šoljice kafe koja je nepomično, nepromenjeno stajala tu na stolu i činila dokaz o tome da je jedan dan prošao. Još jedan dan u kome je bio između svih svojih i tuđih oluja. I rado je želeo da samo može pobeći od svega toga nepromenljivog ali morao je ostati tu. Razmišljao je o tome kako, iako je tada mislio da je sve to bilo tako vredno ostajanja u nepromenljivosti, koliko je zapravo umoran od toga između. Već dugo se nalazio tamo i to osećanje, nekakve sopstvene nemoći da bilo šta uradi ga je bacakala tamo-vamo ali nikada zapravo potpuno nazad ni potpuno napred. Nekada nije ni pomišljao da ode odatle, ostavi sve za sobom i pobegne sam sa sobom negde izvan te učaurene nepromenljivosti koja se tako tiho, neprimetno i lukavo saživela sa gradom a onda i sa svim ljudima u njemu. Isprva, nije ni primetio kada se to izmeđupolako prikralo njihovom domu i počelo da živi sa njima, jede sa njima za istim stolom, spava sa njima u krevetu, postoji među njihovim poljupcima, dodirima i rečima. Nije znao kada se to između isprečilo i učinilo da budu zajedno razdvojeni, kada je između postalo njihov dom. Činilo se da se još samo on nalazio tamo, u tom između. I činilo se da tamo besne sve njegove oluje koje nikada zapravo nije želeo da pokrene. Želeo je da zna kojim putem da krene jer put ka nazad je nestao, završavao se na jednoj tački koju nije mogao da prekorači a napred je lelujala kao duh belovita magla kroz koju nije mogao videti šta se nalazilo na kraju puta koji je stajao ispred njegovih nogu. Nalazio se u izmeđusopstvenih oluja. Te oluje su svuda išle sa njim, pratile su ga kao senka i uvek su besnele izvan njegove kontrole pustošeći njegova osećanja i misli, razarajući njegovo srce. Te oluje su razorile i njegovu porodicu ali ne samo njegove sopstvene već i oluje drugih koje je proživljavao jednako kao i svoje. Pretvorile su ih iz nečega što je voleo da poznaje u nešto sasvim nepoznato. Znao je samo da je postojalo to između koje je ostalo posle svih zajedničkih oluja kao nekakav trag i pustoš. Izgledalo je kao da je baš juče, u kojem je isto ispijao svoju kafu iz šoljice, koja je tada stajala na drvenom stolu i podsećala na nešto prošlo ali još uvek vidljivo, isto tako bio srećan sa onim što ima, voli i poznaje. Sećao se kako se toga dana, kada je shvatio da u njihovom domu i ljubavi postoji između, pitao kakav čovek mora voleti a u isto vreme uništavati sve pred sobom, kao kakva oluja. Sećao se svake reči, svakog osećaja koji mu je kao lava oblivala telo i zagorevala ga do pepela, kako je gledao to lice ali je to između učinilo da je više ne poznaje, da ne zna zapravo koga voli i kome se predao sav. Nije nikada pomišljao da će se pojaviti nešto između i pojesti, kao kakvo stašno čudovište, njihovu ljubav. Tada je samo znao da se nalazi između oluja prošlosti i oluja budućnosti i obe su ga strašno plašile, nikada nije znao kuda će odneti i kakvu pustoš će u njemu ostaviti. Uvek se plašio toga između, nepromenljivog, čudnovatog i neopipljivog, gde nikada nije znao šta je ispravno učiniti, šta je ispravno misliti, osećati i kojim putevima treba krenuti a koje treba za sobom ostaviti.
Do juče, koje mu se činilo blizu i daleko jer je njegovo vreme časkom išlo napred a časkom unazad, haotično brzo i sporo, imao je sve onoga čega se nikada sam ne bi odrekao i napustio a sada nije imao ništa sem tog između, koje je mrzeo iz dna svoje duše. Do juče je imao ženu koju je iz sveg i svim srecem voleo, sina kojeg je oduvek želeo da ima i dom o kome je oduvek sanjao da izgradi a sada je imao samo prazan dom, mnoge ožiljke na licu, baš onako simetrične kao pukotina na ogledlu u njihovoj spavaćoj sobi, i sopstvene oluje od kojih nije mogao da se sakrije. Nikada nije pomislio da će nešto između poljuljati njihove živote i napraviti takve lomove. Želeo je da je mogao da izbriše to isto onako kako je potisnuo namerno ili pak sasvim slučajno zaboravio šta je pročitao u jučerašnjim novinama ili kakvog je bila ukusa ta kafa u šoljiici na stolu pred njim, koju nije popio do poslednje kapi ali nije mogao. Sve te oluje osećanja su ga svuda pratile, pravile nered u njegovoj glavi i činile da ostaje budan noćima, terajući ga da razmišlja i razmišlja i razmišlja o tome šta bi zaista mogao učiniti da se promeni. Činilo mu se, u svim tim beskrajnim noćnim razmišljanjima, da nikamo nije mogao otići i da je možda i zauvek ostao u tom između. Sve ono što mu je ostalo više nije imalo istu suštinu, sve ono što mu je bilo nepoznato, plašilo ga je. Oluje tog između su ga nosile napred i nazad i nikada nije znao gde se zaista nalazi. Osećao je kao da je u nekakvoj magli, u mraku i nikuda nije mogao poći, nikoga nije mogao videti i nikako nije mogao odlučiti šta je jedino ispravno. Živeo je u gradu u kome se zaista ništa nikada nije menjalo, gde nikuda nije zaista išao, nije se sam on menjao odista. Tu je našao ono srce koje je znao da će tako silovito voleti, čak toliko mnogo da je poželeo da svoj život provede sa njom a kasnije i sa svojm detetom u tom gradu, koji se nije menjao. I zaista bi s time mogao da se pomiri da se nije isprečio neko između ili su ga ipak oni sami stvorili. O tome je i previše razmišljao u noćima u kojima su mu oči otvorene letele nebom poput krilatih zvezda sve do jutra. Tada je samo mislio o tome šta je ispravno učiniti i znao je da nijedan izbor ne može proći bez ikakve cene koja je morala biti plaćena. Želeo je iz sve svoje snage da njihov sin pripadne njemu ako je nekada osećao teret zbog prevare njegove majke koja je izvršila nad njegovim ocem. Želeo je i da ode iz tog sumornog grada u kome se ništa nije menjalo, u kome su simetrije linija ostajale iste, nepromenjene, kafa nedopijena, oblici nezaboravljeni i život potpuno isti. Želeo je da pobegne odatle, da nađe svoju promenljivost, nepostojanost i prolaznost svog života. Već dugo se nalazio između oluja onoga što je želeo i onoga što bi izbor mogao ostaviti za sobom. Beg iz grada bi značio da bi ostavio svog sina tu, u tom nepromenljivom gradu, ostavio bi sve ono što je imao tu, bežeći nečemu što nije mogao znati i čega se silovito, kao mali dečak mraka, plašio. Kada bi ostao u tom gradu, u tom svom praznom životu, to bi bila njegova smrt u kojoj bi imao svog sina blizu i bar na trenutke osećao ponovnu sreću iako njegovo slomljeno srce moglo ponovo biti slomljeno. Nikada nije mogao izabrati između toga između i to ga je ubijalo. Bio je nesrećan sa jednim ili sa drugim izborom, to između ga nikada nije napuštalo, pokretalo je mnoge oluje od kojih nikada nije mogao da se sakrije, od kojih mu se vrtelo u glavi svaki put kada bi sa visokih balkona uz šoljicu kafe gledao turobni grad u kome je je osećao stegu sveg svog života. Znao je, iz sveg srca je bar to želeo znati, da mora prestati živeti u između, u svojim olujama koje je bio pokrenuo neko sasvim drugi. Previše dugo je živeo svoj život između. Želeo je da može izabrati oba puta, nekako im ukrstiti korake i kraj ali to nikada nije zaista iko umeo. Nije želeo da se vrati nazad putem a plašio se poći putem napred u kome mu je sve bilo nepznato. Poznato, ono što ga je bolelo i ubjalo stajalo je naspram onog nepoznatog što mu je možda moglo ponovo sastaviti srce. Isto je stajalo naspram onog promenljivog ali stranog. Postojalo je i to između i to je sve u šta je mogao biti odista siguran. I negde u tim nesigurnostima nepoznatog, straha od ishoda izbora i neprekidnim talasima razmišljanja i burama oluja, napokon je naslonio svoje naborano mladoliko čelo na sto i njegove oči su mogle da zaspe između.
Dok je jednom rukom držao svoj šešir kako ga ne bi odneo snažni vetar koji je kao kosač sekao njegovo ispijeno lice, drugom rukom je hvatao hladnu metalnu bravu velikih vrata. Sve mu se učinilo teško i previše hladno. Osećao je težinu onog između na svojim dlanovima i prstima, u svojim plućima i na svojoj koži. Želeo je samo ispravno odabrati izmeđudva puta i dve velike oluje. Koračao je sporo još uvek s mišlju o onome što se nalazilo sa jedne strane i onom što se nalazilo sa druge strane onoga između. Svakako gubim, kako je to glupo...Između, između, između, između..., govorio je sebi pokušavajući da još uvek ne odabere. Ušao je vrlo tiho, najpre spuštenog pogleda a zatim podigao teško glavu upućujući ozbiljan, molećivi pogled časnom sudiji u znak pozdrava a zatim opet video dva para očiju: jedan par, smeđih, ozbiljnih očiju koje kao da su ga mrzele zbog nekakvog velikog zločina i dugi par očiju , malih crnih, koje su bile zbunjene i uplašene koje kao da su ga svaki put sve manje poznavale. Stajao je nekoliko trenutaka gledajući u njih, pokušavajuću da pronađe nešto svoje, kada se dečakova rukla uvukula u između prstiu i dlana ruke njegove majke, plašljivo i skoro nepomično. Nešto se u njemu tada prelamalo, nešto što je bilo između. Nije želeo da odlučuje ali nešto se tada moralo u njemu pokrenuti, krenuti i promeniti.
Imao je utisak da je sve manje imao vazduha u sudnici, da su svi pogledi bili skriveno osuđujući i da više nije bilo vremena za odlučivanje jednoga ili drugoga onog između. Sve o čemu je mislio jeste da nikako ne sme i ne može ostati u tom između. Želeo je da je mogao odavno odlučiti ali ovaj put je nešto bilo drugačije.
-„Da li se, gospodine, slažete sa izjavama vaše žene?", pitao ga je hladno časni sudija pošto je bilo prošlo nekoliko treutaka od kako je njegova žena, koja je sedela na drugoj strani sudnice, završila svoje reči. Isprva ih je čuo samo kao odjek, kao eho koji nikako nije mogao doći do njega da bi ga jasnije čuo.
-„Da, časni sude, jednim delom se slažem sa njenim rečima.", rekao je ustavši brzo a onda isto tako brzo i sednuvši nazad.
Osećao je čudne poglede koje su mu upućivali svi u sudnici ali ih nije zaista i primećivao. U mislima su je odzvanjala pomisao Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između... I nije je mogao zaustaviti. Gledao je u dečakove uplašene oči i isto vreme se sećao šoljice kafe koju onoga dana nije bio ispio i koja je stajala, tako nepomična kao nekakav trag, na velikom drvenom stolu i novina u kojima nije mogao da se seti šta je pročitao. I te pomisli su mu izgledale tako strašno isto i smrtno. U gradu u kome se nikada ništa zaista menjalo, gde je sve ostajalo isto i nepomično, u kome život nije tekao napred a ni nazad, već stajao između. Stajao je i on već previše dugo između.
-„Gospodine, imate li išta za dodati? Sve što budete dodatno rekli može ići u vašu korist ili štetu. Dakle, izvolite,", rekao je učtivo stari časni sudija, sa belom, dugom bradom i oštrim pogledima.
Nekoliko trenutaka je vladala tišina. pomisao Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između, između, Između, između, između...U jednom trenutku mu se učinilo da može videti to između kako mu se podsmeva pred očima. Naglo je ustao, bez ikakvih reči i pokreta, još jednom pogledom ono što je imao i ono što je mogao imati ali što nije mogao znati. Video je dva puta, ka napred i ka nazad, ka onome što ima i što će možda imati. Nasmešio se plašljivim malim očima i krenuo koracima ka vratima.
-„Povlačim svoju tužbu, časni sudijo.", rekao je to i izašao iz sudnice ostavljajući za sobom sve u nekakvom čudu i sa još mnogo više pitanja.
Čuo se samo duboki, uznemireni uzdah žene.
Autor: Nenad Kostić