Bespuće, veljko milićević
19. maj 2021.
Bespuće je prvi srpski moderni roman Veljka Milićevića objavljivan u Srpskom književnom glasniku u svakom drugom broju od 1. januara 1906. Šta se podrazumeva pod modernim romanom? Književna uslovljenost književnom epohom modern donosi u srpskoj knjižvnosti nove književna anti-norme i anti-elemente – razbijanje žanrova, otpor prema tradicionalizovanim književnim postavkama, usmerenost od istorijskog i društvenog ka unutrašnjem i estetskom, unošenje novih pripovednih elemenata i načina pisanja samog dela. Sam Milićević nije odredio svoje delo kao roman, eliminisao ga je žanrovske određenosti i tek kasnije u Almanahu srpskih i hrvatskih pesnika i pripovedača , 1912. dobilo status romana. Autora u romanu je prvenstveno zanimao, dakle, ne junak u društvu već. junak van društva – junak sam sa sobom. Milićević se u romanu bavi nejunakom, negativnim junakom koji prosto ne čini ništa i koji postaje samo pasivni posmatrač i doživljavač života oko i unutar sebe. Takav junak je Gavre Đaković. Ono što nam roman donosi o ovom junaku jeste njegova suštinska ličnost kroz nedelanja i njegova posmatranja – kroz njegovo vraćanje u zavičaj, nepromenjenih stvari i pasivnog promišljanja o prošlosti. Ono što bi najpribližnije opisalo junaka jeste odrednica “čovek između” – između krajnje preosetljivosti i krajnje ravnodušnosti.
Roman počinje na jedan nov način – opisana je gungula i čama u kafani, jednolična siva gomila ljudi i to sve protiče i ogleda se kroz junaka. I ništa se u romanu ne pripoveda, od očekivane naracije i pripovednog toka u romanu je dato zbivanje stvari, on je samo predmet tih zbivanja ali ne i učesnik, ničim ne doprinosi promenama toka zbivanja. Kroz ta zbivanja, svakako, data je problematika Gavra Đakovića – njegova malodušnost, nespremnost na promene i ono što sam ja nazvao iskorenjenju. Njegov povratak u zavičaj podstiče njegovu svest na preispitivanje prošlosti i nepromenjenog stanja u zavičaju - to je najbolje prikazano u međuprostoru njega i njegove roditeljske kuće u kojoj su predmeti ostali svaki na svom mestu kao i to šta ta nepromenljivost stvari izaziva u njemu – nelagodu i nekakvu tupu mučninu, čamu i teret.
Njegova pasivnost i nepromenljivost se ogleda i u međuprostoru njega i drugih toposa- grada, sela, voza, dvorišta, gradilišta, crkve. Kroz čitanje se otkriva njegov život, događaji koji su uticali na njega ali ga nisu i promenili – kao što je samoubistvo njegovog brata i tugovanje njegove majke, sećanje na očevu smrt i njegova osećanja povodom svih tih smrti. Svakako, za Gavra su to traumatske uspomene kojih se samo priseća ali koje ga suštisnki nisu promenile. Čak i u odnosu sa devojkom Jelenom, sa kojom vodi ljubav, on je pasivan predmet, on ne čini ništa što bi promenilo njegovo stanje pesimizma, koji je u romanu potpun, i čame kojom je opterećno njegovo biće. Iz tog ondosa kao iz onosa druge devojke Irene pa i iz odnosa prema drugim likovima uopšte, možemo videte da je on osobenjak, bolesnik, malo pobunjenik, romantik koji se ohladio, čovek koji ruši mostove prema drugima i ostaje nepopravljivo sam. Ni ljubav nije uspela da ga trgne iz stanja pasivnosti i čame kojima se prepustio svojevoljno. Gavre ostaje do kraja obespućen, bez cilja i smisla i ako sađemo u simboliku i određenost bespuća, videćemo da je to stanje “između”, besciljno kretanje koje nema kraja i koje se ponavlja u krug i upravo takav je naš nejunak Gavre. Čak se i njegov odlazak iz zavičaja svodi na bespuće – nepoznanicu kuda i zašto je otišao. I tu je ostvarena simbolika kruga - krug ponavljanja i dosade ali i bezizlazan krug udesa. Ovaj junak jeste ono što je Jozef K. u Kafkinom Procesu – junaci koji ne delaju, koji su se prepustili svojoj preosetljivosti sa jedne i ravnodušnosti sa druge strane. Možemo zaključit da je Bespuće svojevrstan roman apsurda, da nam se i danas pokazuje kao jedno stanje koje pogađa čoveka koji postaje jedan nepregledan krug, ono što je u Sartrovoj Mučnini viđeno kao teret čame i dosade iz koje čovek retko pobegne jedom kada im se prepusti.
Autor: Nenad Kostić
Roman počinje na jedan nov način – opisana je gungula i čama u kafani, jednolična siva gomila ljudi i to sve protiče i ogleda se kroz junaka. I ništa se u romanu ne pripoveda, od očekivane naracije i pripovednog toka u romanu je dato zbivanje stvari, on je samo predmet tih zbivanja ali ne i učesnik, ničim ne doprinosi promenama toka zbivanja. Kroz ta zbivanja, svakako, data je problematika Gavra Đakovića – njegova malodušnost, nespremnost na promene i ono što sam ja nazvao iskorenjenju. Njegov povratak u zavičaj podstiče njegovu svest na preispitivanje prošlosti i nepromenjenog stanja u zavičaju - to je najbolje prikazano u međuprostoru njega i njegove roditeljske kuće u kojoj su predmeti ostali svaki na svom mestu kao i to šta ta nepromenljivost stvari izaziva u njemu – nelagodu i nekakvu tupu mučninu, čamu i teret.
Njegova pasivnost i nepromenljivost se ogleda i u međuprostoru njega i drugih toposa- grada, sela, voza, dvorišta, gradilišta, crkve. Kroz čitanje se otkriva njegov život, događaji koji su uticali na njega ali ga nisu i promenili – kao što je samoubistvo njegovog brata i tugovanje njegove majke, sećanje na očevu smrt i njegova osećanja povodom svih tih smrti. Svakako, za Gavra su to traumatske uspomene kojih se samo priseća ali koje ga suštisnki nisu promenile. Čak i u odnosu sa devojkom Jelenom, sa kojom vodi ljubav, on je pasivan predmet, on ne čini ništa što bi promenilo njegovo stanje pesimizma, koji je u romanu potpun, i čame kojom je opterećno njegovo biće. Iz tog ondosa kao iz onosa druge devojke Irene pa i iz odnosa prema drugim likovima uopšte, možemo videte da je on osobenjak, bolesnik, malo pobunjenik, romantik koji se ohladio, čovek koji ruši mostove prema drugima i ostaje nepopravljivo sam. Ni ljubav nije uspela da ga trgne iz stanja pasivnosti i čame kojima se prepustio svojevoljno. Gavre ostaje do kraja obespućen, bez cilja i smisla i ako sađemo u simboliku i određenost bespuća, videćemo da je to stanje “između”, besciljno kretanje koje nema kraja i koje se ponavlja u krug i upravo takav je naš nejunak Gavre. Čak se i njegov odlazak iz zavičaja svodi na bespuće – nepoznanicu kuda i zašto je otišao. I tu je ostvarena simbolika kruga - krug ponavljanja i dosade ali i bezizlazan krug udesa. Ovaj junak jeste ono što je Jozef K. u Kafkinom Procesu – junaci koji ne delaju, koji su se prepustili svojoj preosetljivosti sa jedne i ravnodušnosti sa druge strane. Možemo zaključit da je Bespuće svojevrstan roman apsurda, da nam se i danas pokazuje kao jedno stanje koje pogađa čoveka koji postaje jedan nepregledan krug, ono što je u Sartrovoj Mučnini viđeno kao teret čame i dosade iz koje čovek retko pobegne jedom kada im se prepusti.
Autor: Nenad Kostić