Mliječni zubi, LANA BAŠTAŠIĆ
29. april 2021.
Mliječni zubi je zbirka priča bosanskohercegovačke književnice Lane Bastašić, koju je izdala izdavačka kuća Booka 2020. godine. Lana je 2018. nominovana za NIN-ovu nagradu i to za svoj prvi roman Uhvati zeca. Mliječni zubi je knjiga priča sa jednom dominantnom, koherentnom temom – detinjstvo i njegove traume. U dvanaest priča (Šuma, Čovjek na mjesecu, Posljednja večera, Bog od meda, Kiselina, Zubić vila, Dan na bazenu, Hljeb, Krugovi, Recital, Krv, Tata stiže kući), Lana na brutalan način, bez cenzure piše o traumama koje jedno dete doživljava u detinjstvu a koje se kasnije odražavaju i preslikavaju na njegov život kao odraslog čoveka. Svaka priča je kao jedan mlečni zub, upravo se namenski priče grupišu oko naslova koji nosi simbolična i metaforička značenja svake od dvanaest priča. Lanin prijemčiv, prilagođen temi samog detinjstva a opet sa vulgarnim rečnikom, daje uznemirujuće predstave možda nekih od ključnih momenata u detinjstvu jednog detata ali i sve dece. Ono što jeste uznemirujuće je potpuno izokrenut horiznot očekivanja – kada govorimo o temama detnjstva veći deo vremena i prilika se govori i piše, sa odabranim rečima, sve ono što je lepo u detinjstvu – naivnost, čednost i čistota vremena u detinjstvu koje je protkano ljubavlju, pažnjom, šarenilom. Tu nema mesta za loše stvari, reči i postupke, tek poneki nestašluk koji se opravdava rečima „to je samo dete, deca ne znaju mnogo o životu“. No, Lana ovom knjigom ruši očekivani horizont naših saznanja i predstava i daje nam onu drugu stranu detinjstva koji nije tako lepa i šarenolika.
Priče su ispričane iz perspektive glavnih junaka svake priče, iz prvog lica što doprinosi uverljivosti i daje mogućnosti bližeg doživljavanja same priče, omogućava čitaocu da se približi priči i doživi je kao svoju. Junaci su lišeni imena, opisa izgleda ali ne i kritičkog razmišljanja i senzibilističkog doživljavanja sveta oko sebe. Kroz čitanje svake od priča, primetićemo koliko su junaci uopšteni ali i nama vrlo poznati, čini se da tu devojčicu iz prve priče Šuma, koja je radoznala, dečaka koji doživljava batine od oca ali ipak ima nadanja iz priče Čovjek na mjesecu, dobru ali ne i naivnu devojčicu koja ima svoja kritička razmišljanja iz priče Bog od meda, dečaka koji je potpuno poništen kao dete od strane oca iz priče Dan na bazenu, devojčicu kojoj otac ne dozvoljava da izraste u devojku i koja je predmet nasilnika iz priče Hljeb i druge. Sve su to teme kojima smo svakodnevno okruženi, u nekima i sami učestvujemo a da toga nismo ni sami svesni. Lana je kroz svoje priče provukla vodeće društvene probleme u odrastanju jednog deteta: sramotne i za dete traumatične situacije, loši uticaji (pohlepa, odsustvo empatije, razumevanja, pravednost) roditelja kao i loši modeli njihovog ponašanja, nerazumevanje roditelja dece i njihovih potreba, sputavanje, nametanje već davno naučenih, tradicionalnih znanja i vrednosti, usađivanje osećaja za materijalizam, religije, nametanje nekritičkog razmišljanja, osećaja nedovoljnosti i kompleksa savršenosti – sve to kao trauma koje dečiji um, telo i duh doživljavaju a odrasli ne vide i ne razumeju a koje ostaju kao nevidljivi ožiljci kroz život jednog deteta a potom i čoveka. Kroz priče nam je predočeno koliko su deca pronicljiva i koliko mnogo toga znaju iako se smatra da su ona naivna i neiskusna kao i to koliko traume, one fizičke poput kaiša i pesnica, i one psihičke u vidu reči, psovke i uvrede mogu ostaviti traga na dečijoj krhkoj duši i telu a nanosioci može biti majka, otac, brat, nastavnik, psiholog, neko na ulici, vršnjaci u školi. Lana nam pokazuje i da su nekada deca zla, pronicljiva i izokrenutih razmišljanja. Ono što potresa onoga ko čita jeste jednostavnost ali i brutalnost slika i reči u narativu koji nam svako od dvanaest junaka priča – o duboko ukorenjenim devijantnim ponašanjima društa kao što su stege patrijarhata, ksenofobija, šovinizam, seksizam koji su sveprisutni u društvu balkanskih država. Junaci priča su posmatrači i kritičari, pasivni učesnici ali delovatelji – oni doživljavaju svet odraslih kroz svoju malu prizmu i kritički nam predočavaju kakve tragove to ostavlja u i na njima. Knjiga predstavlja oličenje moderne otuđenosti i opredmetljavanje dece od strane roditlja – kao platna koja žele da naslikaju, kalup koji treba da popune oni, meldoiju koju treba oni da odsviraju.
pak, Lana ne ostavlja potpunu daljinu, nerazumevanje i junake kao žrtve – junaci su svoji sopstveni spasitelji i iscelitelji – dečak uspeva da se otme lošem uticaju oca, devojčica uspeva da istera boga iz doma, tinejdžerka uspeva da pobegne do napasnika, dečak uspešno trpi krv sa usana od batina svog oca, devojčica iz završne priče shvata da nije ista kao njeni roditelji. Ono što sve ove junake-decu čini istima jesu utoliko različite priče i traume koliko i nada, da i pored trauma iz detnjstva, možemo odstupiti od svog lošeg detinjstva, roditelja i da možemo biti – svoja deca, svoji odrasli ljudi, svoji heroji života.
Autor: Nenad Kostić
Priče su ispričane iz perspektive glavnih junaka svake priče, iz prvog lica što doprinosi uverljivosti i daje mogućnosti bližeg doživljavanja same priče, omogućava čitaocu da se približi priči i doživi je kao svoju. Junaci su lišeni imena, opisa izgleda ali ne i kritičkog razmišljanja i senzibilističkog doživljavanja sveta oko sebe. Kroz čitanje svake od priča, primetićemo koliko su junaci uopšteni ali i nama vrlo poznati, čini se da tu devojčicu iz prve priče Šuma, koja je radoznala, dečaka koji doživljava batine od oca ali ipak ima nadanja iz priče Čovjek na mjesecu, dobru ali ne i naivnu devojčicu koja ima svoja kritička razmišljanja iz priče Bog od meda, dečaka koji je potpuno poništen kao dete od strane oca iz priče Dan na bazenu, devojčicu kojoj otac ne dozvoljava da izraste u devojku i koja je predmet nasilnika iz priče Hljeb i druge. Sve su to teme kojima smo svakodnevno okruženi, u nekima i sami učestvujemo a da toga nismo ni sami svesni. Lana je kroz svoje priče provukla vodeće društvene probleme u odrastanju jednog deteta: sramotne i za dete traumatične situacije, loši uticaji (pohlepa, odsustvo empatije, razumevanja, pravednost) roditelja kao i loši modeli njihovog ponašanja, nerazumevanje roditelja dece i njihovih potreba, sputavanje, nametanje već davno naučenih, tradicionalnih znanja i vrednosti, usađivanje osećaja za materijalizam, religije, nametanje nekritičkog razmišljanja, osećaja nedovoljnosti i kompleksa savršenosti – sve to kao trauma koje dečiji um, telo i duh doživljavaju a odrasli ne vide i ne razumeju a koje ostaju kao nevidljivi ožiljci kroz život jednog deteta a potom i čoveka. Kroz priče nam je predočeno koliko su deca pronicljiva i koliko mnogo toga znaju iako se smatra da su ona naivna i neiskusna kao i to koliko traume, one fizičke poput kaiša i pesnica, i one psihičke u vidu reči, psovke i uvrede mogu ostaviti traga na dečijoj krhkoj duši i telu a nanosioci može biti majka, otac, brat, nastavnik, psiholog, neko na ulici, vršnjaci u školi. Lana nam pokazuje i da su nekada deca zla, pronicljiva i izokrenutih razmišljanja. Ono što potresa onoga ko čita jeste jednostavnost ali i brutalnost slika i reči u narativu koji nam svako od dvanaest junaka priča – o duboko ukorenjenim devijantnim ponašanjima društa kao što su stege patrijarhata, ksenofobija, šovinizam, seksizam koji su sveprisutni u društvu balkanskih država. Junaci priča su posmatrači i kritičari, pasivni učesnici ali delovatelji – oni doživljavaju svet odraslih kroz svoju malu prizmu i kritički nam predočavaju kakve tragove to ostavlja u i na njima. Knjiga predstavlja oličenje moderne otuđenosti i opredmetljavanje dece od strane roditlja – kao platna koja žele da naslikaju, kalup koji treba da popune oni, meldoiju koju treba oni da odsviraju.
pak, Lana ne ostavlja potpunu daljinu, nerazumevanje i junake kao žrtve – junaci su svoji sopstveni spasitelji i iscelitelji – dečak uspeva da se otme lošem uticaju oca, devojčica uspeva da istera boga iz doma, tinejdžerka uspeva da pobegne do napasnika, dečak uspešno trpi krv sa usana od batina svog oca, devojčica iz završne priče shvata da nije ista kao njeni roditelji. Ono što sve ove junake-decu čini istima jesu utoliko različite priče i traume koliko i nada, da i pored trauma iz detnjstva, možemo odstupiti od svog lošeg detinjstva, roditelja i da možemo biti – svoja deca, svoji odrasli ljudi, svoji heroji života.
Autor: Nenad Kostić