Probuđeni sanjar
Sedeo je satima, mirno i dremežljivo na maloj drvenoj klupi pored stare osušene, već mrtve kruške koja je bila povila svoje mrtve grane prema zemlji. Zatvorenih očiju, osluškivao je sve oko sebe i činilo mu se da pada u polusan, da je samo prolaznik u svetu budnih. Pored njega, na visokom drvenom stalaku bio je kavez a mala ptica je cvrkutala prolećnu tužnu pesmu. Vetar je milovao tek ozelenelu meku travu i vijao se između mladih cvetova belih rada, lubičica i zumbula. Nebo se bilo namrgodilo svojim sivilom a katkad su ga presecale munje. Iako je već proleće bujalo posvuda, toga dana se spremala velika oluja nad selom. Oči je držao zatvorenim dok je stvarao sliku onoga što je osluškivao oko sebe: ptice kako se veselo igraju i cvrkuću među granama drveća, vetar koji je silovito duvao i nosio latice tek procvetalih pupoljaka, žubor malog potoka u blizi, kako se probija kroz veliko, jako kamenje, mirise proleća koji su bili posvuda i u svemu. Duboko je udahnuo kao kada se davljenik bori za vazduh u plućima kako bi oživeo. Otvorio je oči, kao tek probuđen i stegao štap svojim starim, izmučenim prstima i počeo da ne sanja više.
Bio je vitak, zdravi mladić čije su oči uvek bile pune proleća i kada bi se neko zagledao u njih, mogao je čuti cvrkut ptica, omirisati radosne mirise cveća i osetiti svu mladalačku sreću. Njegova kosa je uvek mirisala na rosu, zelenu travu i tople noći u leto. Takav je i bio on sav, mladić koji se izvlačio noću iz postelje i odlazio da spava u mekoj travi, da bi gledao u noćno nebo u slušao cvrčke u kasno proleće i leto ili da trči bos po travi dok ne izgubi dah, da pliva u reci potuno nag i slobodan. Bio je ćutiljive prirode sa ljudima vise je voleo da priča sa cvećem, lako se zaljublivao u neki cvet, u plavo nebo, topli zrak sunca ili sjaj zvezde po noći. Njegova duša je bila mirna, tiha i posve melanholična i preosetljiva kao latica cveta koju bi lako iščupao vetar i odneo daleko negde od svog cveta. Njegovo lice je uvek bilo dremežljivo, sanjivo gotovo kao da je u svakom trenutku postojala mogućnost da će utonuti u svoj san. I zaista, voleo je da spava i sanja polubudan, negde između stavrnosti i dremeža i uvek je voleo da predoseća kakav će san usniti i uvek se radovao svakom novom snu.
Uvek je ustajao ranom zorom, odlazio do obližnje šume u šetnju, kada bi još svi spavali i priroda se budila, voleo je da sedi pored reke i gleda u njenu bistrinu i nezaustavljivost a onda bi se vraćao svom domu onda kada je njegov otac ustajao a zatim bi odlazili zajedno u svoju malu radionicu gde su pravili sanduke za umrle. Kao mali dečak se plašio da uđe tamo jer mu je sve to izgledalo strašno ali ga je otac učio da se ne treba plašiti smrti jer ona nije tu, nikada nije tu osim jednog trenutka kada čovek umre. Kada je već došao u godine gde može pomagati ocu i učiti i sam taj zanat, počeo je da pravi sanduke a strah je nestao. Prihvatio je to kao očev uslov i naredbu i morao je pratiti očevu odluku samo bi uvek, kada bi neko došao i tražio sanduk osetio nekakvu tugu dok je njegov otac ostajao potpuno hladnog lica i smirenih ruku. Tada bi osetio onaj isti strah od smrti koji je osećao kao dečak i ruka bi mu drhtala celog dana tako da nije mogao pravilno zakucati esker u drvo. Tada bi ga otac izgrdio kako je dovoljno zreo da prihvati da je smrt neminovna, da dolazi jednog dana po svakog i da oni čine dobru stvar, prave večni krevet umrlim i da siromašni i bogati, srećni i nesrećni, pošteni i grešni odlaze u istu raku.
Otac je bio uvek strog prema njemu jer mu je bio otac i majka, morao ga je pripremati za sve što mu život može doneti. Nedostajala mu je majka, koja je rano umrla i skoro koje se nije sećao, uvek bi pomislio kako je morao naslediti tu preosetljivost na svet oko sebe od nje, voleo da razmišlja o tome šta bi mu ona sve rekla. Često je kao dečak a kasnije kao mladić sanjao kako leži u majčinom krilu, sluša glasove bližnjih i kako se nada da samo neće otići. I nikada nije bio potpuno tužan što su to bili samo snovi, voleo je te snove, oni su mu pružali ono što nije mogao imati na javi. Otac mu nikada nije mnogo govorio o majci, skoro je nikada nije pominjao a on nije mnogo pitao smatrajući očevu bol zbog smrti svoje drage velikom i neprolaznom. Pomagao je ocu sve što je bilo potrebno oko kuće i imanja, naučio vrlo mlad sve što će mu jedno biti potrebno kada bude ostao sam. Nikada mu otac nije poklanjao naročitu pažnju, kao onu koju bi sigurno dobio od svoje majke i zaista, još kao dečak je počeo da odlazi i provodi vreme u prirodi, ljubav i pažnja koja mu je bila uskraćena od ljudi, dobio je od cveća, drveća, ptica i trave. Sve dok nije postao mladić i dobio ljubav od devojke koja je živela u istom selu. Po prvi put je dao svoju ljubav drugom biću i ljubav mu je bila uzvraćena. Voleo je čisto, mirno i svim svojim mladim srcem tu lepu devojku, bledog i milog lica, braon kose spletene u malu punđu koja je padala niz njen vrat i dva zlatasta pramena koja su padala i pokrivala njene uši i rumenilo obraza koja je uvek imala. Voleo je njene crne oči u kojima se često ogledao i hvatao see kako se nevino smeši samome sebi i svojoj ljubavi. Često su noćima ležali u travi jedno pored drugog, gledali čas u nebo, čas jedno u drugo i bili su srećni što je njihova ljubav tako skrivena i nepoznata drugima. Voleo je miriše njenu kosu u kojoj je uvek zabadao poneki cvet i divio se njenoj lepoti a ona je volela da svoje prste uplete u valove njegove bujne kose dok bi on dremežljivo ležao u njenom naručju. Tako su često, jedno drugo želeli onda kada bi ona bila kažnjena zbog dužeg zadržavanja napolju u predvečerje ili kada bi njega otac grdio i lupio šamar jer nije obavio neki posao koju mu je dat. Tada bi on otvorio noću prozor i govorio cveću koliko je voli i kakve snove o njihovoj ljubavi sanja a onda bi grlila jastuk dok je pored nje na jastuku ležao cvet koji bi joj tokom dana dao u prolazu, kada se sustretu u selu i sećala se mirisa njegove kose.
Kada bi se naredne večeri opet po noći iskrali iz svojih kreveta, zagrlili bi se kao da se prvi put grle, ljubili se kao da se prvi put ljube i gledali bi se kao da se prvi put zaljubljuju jedno u drugo. Ležali bi jedno pored drugo na mekoj travi dok bi letnji topli povetarac milovao njegovu i njenu kosu.
-" Nisam mogla da zaspim prošle noći...gledala sam vani kako vetar nosi latice pupoljka i mislila o tome kako padaju na tvoju bujnu kosu.", tiho je govorila Amelija dok je gledala u njega svojim ljupkim očima. On se smešio dok je njegova ruka hitro hvatala njenu i prsti im se uplitali u krunu. Mogao je da po njenim mekim prstima i talasastom dlanu oseti kako joj uzbuđeno srce kuca.
-"Ja sam bio u nekakvom stanju dremeža...kao i uvek. Sanjao sam te i izgledalo je kao da sanjam ali da si zaista tu, pored mene, mogao sam osetiti miris tvoje kose i osetiti tvoj obraz na svom.", govorio joj je dok je gledao u zvezde, začuđeno i radoznalo. Razmišljao je u takvim trenucima o tome kako je zapravo bio srećan u takvom polubudnom stanju jer je imao mogućnosti da oseti stvarni svet ali i drugi lucidni svet za koji je jedino on mogao znati.
"Volela bih da me možeš povesti u svoje snove...da ih podeliš sa mnom jer samo mogu naslutiti u obrisimao o čemu sanjaš.", govorila mu je umilnim glasom dok su joj u očima svetlucala nekakva tuga jer ne može biti sa njime u njegovim snovima.
"Ti si ovde, sa mnom, to je jedino važno, snovi su nepostojani i prolazni, zaboravljivi i ne mogu postojati u ovome svetu. Ti si ovde i ne bih voleo da si tamo u mojim snovim sa mnom jer bi u jednom tenutku nestala zajedno s njima u zaborav.", odgovorao joj je a ona ga je pomno gledala i smešila se njegovim dremežljvim očima.
Ostajali su do svitanja zajedno, skriveni u noći sve dok se ne bi sunce vratilo iz svog sna. Tada bi se rastajali i obećavali jedno drugom da će se i naredne večeri videti, po noći onda kada svi zaspe a oni koji vole ostaju budi misleći na svoje voljene. Njih dvoje su imali tako skormnu i čistu ljubav da bi im i najveći, grandiozni i posve tragčni ljubavnici pozavideli a oni su je čuvali samo za sebe. Vraćali bi se svojim kućama i tiho ušunjali u svoj krevet smejući se krišom svojoj tajni. Jednog jutra ga je otac ranom zorom zvao da ustane a tek što je bio uskočio u svoj krevet i sklopio oči nadajući se da će uhvatiti malo sna.
"Ustaj, ustaj! Idemo da pokosimo livadu u ledini pre nego što zapeče jarko sunce. Danas imamo puno posla u radionici. Ustaj!", razvikao se njegov otac na sav glas na njega kada je otvorio drvena vrata. Marijan se trgnuo na očevu viku a njegove oči su se jedva otvarale iz dremeža. Tek što je bio legao a već je morao da ustaje na očevu naredbu. Jedva se obukao i izašao na verandu kada su mu prvi, mladi zraci sunca okupali mlado lice. Pomislio je na Ameliju i koliko jedva čeka da bude njegova žena, da odu iz sela daleko od seljana i njegovog oca i konačno dobije slobodu koja mu je oduvek uskraćivana. Krenuo je betonskim stepenicama kroz dvorište gde je susreo osuđujući pogled oca kada mu je drsko dodao kosu.
"Prvo je naoštri dobro, ja idem ti me sustigni.", rekao mu je odsečno i popreko otac i izašao iz dvorišta. Stajao je još par trenutaka u mestu i dok je gledao tog gorostasnog čoveka kako nestaje dole niz put kako bi voleo da njegov jezik ne bude tako oštar prema njemu i da pokaže bar malo ljubavi prema njemu. Brzo je naoštrio oštrilom kosu i zaputio se ka ocu dole niz ledinu. Uporedo je dobro kosio koliko i njegov otac I dok ga je posmatrao taj čovek je bio ponosan što je odgajio takog radnika. Sunce je već bilo izašlo i obasjavalo ledinu a lagani jutarnji povetarac njihao skoro nevidljivo zelenu travu i livadsko cveće koje se skrivalo nevino među njenim vlasima. Marijanu je hladan znoj izbio po celom telu ali on nije stajao sa košenjem, razmišljao je samo da to što pre obavi, da padne mrak i da se sastane sa njom , da joj padne u krilo i ispriča joj svoj dan. Već su bili pokosili pola livade i sunce je već bilo upeklo tako da su osećali kako im toplota ulazi ispod odeće pa pod kožu. Gledao je kako se vlasi trave lome na pola pod oštrinom sečiva kose i razmišljao kako i on, tako mlad, večito dremežljiv i osetljiv na svet oko sebe pada pod oštrinom života i okova njegovog oca i svog vlastitog života. Oduvek se osećao svojim, slobodnijim us svojim snovima, u prirodi koja ga je štitila od svih patnji i u ljubavi prema svetu za koju je jedino on mogao znati. I da su snovi mogli poništiti neslobodu života on bi uvek ostajao u snovima gde je živeo život u koji se bio zaljubio. Taj svet je bio prepun slobode, divlje a ipak tako pitome, čiste i nevine poput nevestine venčanice, prepun ljubavi i sopstvene samospoznaje prema svemu i u svemu. Taj svet je bio nalik onom stvarnom ali ni izbliza tako surov, naprotiv, bio je nežan i brižan kao što je majka koja daje svu svoju ljubav svome detetu. Iz razmišljanja ga prenu očev glas koji se nalazio nekoliko pedalja od njega. Bio je naslonio kosu o zemlju a svoje veliko o kosu i prstima brisao svoje naborano čelo.
"Mislim da ti je vreme za ženidbu, mlad si, jak, zdrav i prav, svaka devojka u selo zagledana u tebe, sinko. Na vreme treba da obezbediš sebi dobru ženu, što će da ti rađa i dobro imanje da sutra imate od čega da živite i da nastaviš moj zanat kako i dolikuje., mene jednom neće biti.", rekao mu je glasno, gledajući ga svojim strogim, tamnim očima bez ijednog osećanja prema svome sinu. Isprva, Marijan ne ču šta njegov otac priča i zagledao se u sunce iznad očeve prosede glave. Iznenada njegovo srce poče toliko snažno da udara njegovim grudima i izbi ga hladan znoj po telu.
"Oče, još sam mlad za ženidbu, tek mi je dvadeset, hoću da proživim još koju godinu kao mladić, hoću da....", usplahireno je govorio ocu ali ga strah koji mu je izazvialo očevo hladno, skoro mrtvo lice sprečilo da kaže ono što je zaista i želeo reći. Ponestao mi je uzdah u plućima kada ga otac odsečno presence svojim gorostasnim glasom.
"Šta mlad? Živećeš i posle ženidbe, nema šta da proživljavaš nego na vreme da začneš svoju porodicu i kuću da postaneš čovek.", govorio mu je otac dok je iz džepa vadio smotanu cigaretu i jezikom prelazio nekolko puta njenom duži. Gledao je u njega kao da govori sa nekim strancem kome ne duguje ništa i ne oseća ništa sem brige da se uradi onako kako njegova reč nalaže. Marijan je grizao svoj jezik da ne kaže neku reč sve dok nije osetion krv u svojm ustima. Stiskao je drvenu dršku kose toliko snažno da je pomislio kako bi mogao pomeriti planinu svojom silinom i ljutnjom.
"Oče...pusti me da sam sebi odabeem ženu...ne želim se ženiti još..hoću da svoje mlade, zelene godine proživim kao što si i ti...", izustio je jedva iz svog grla par reči dok je pogled bio spustio ka zemlji, ponizno i buntovnički prkosno.
"Kako sam ja proživeo svoje mlade godine?! Kako? Ja i ti, zeleno momče nismo isto...", uzviku njegov otac ražešćen momkovom buntu.
"Po seoskoj kafani, uz muziku i žene...", pre no što je išta vise mogao reći o bludničkoj mladosti svoga oca osetio je vrelinu i težinu očeve šake na svom obrazu. Njegovog oca je toliko bilo naljutilo podsećanje na njegovu mladost, na koju nije bio najponisniji da je hitro prućio par koraka ka njemu, ispuštajući kosu da padne u travui lupi mu šamar kao izraz kazne za momkovu drskost i slobodu da priča o njegovoj mladosti. Marijan se zatetura jedan korak unazad i nekoliko trenutaka nije napravio nikakav pokret, stajao je tamo mirno i pobunjenički mirno. Otac je uzdisao teško kao da je satima vukao ogroman kamen i posmatrao ga. Nekoliko trenutaka je bilo tiho, čule su se samo pčele koje su vredno zujale unaokolo ne mareći za živote i muke ljudi.
"Našao sam ti već devojku iz dobre kuće i njeni su pristali, učinićemo svadbu za dva meseca...postaćeš svoj čovek kao što sam morao i ja....sa tvojom majkom.", rekao mu je otac hladno, dok je palio cigaretu šibicom. Marijan je stajao mirno, kap suze mu proviri izvan oka i srce mu je puklo na pola. Želeo je da može da kaže ocu za svoju ljubav, za svoju sanjalačku i krhku prirodu, da ga je njegova surovost svakog dana ubijala deo po deo i da je on samo želeo svoju vlastitu slobodu, kao što je imaju ptice na nebu da lete visoko ili poljski cvet koji seže rastom i glavom ka nebu ali mu ništa od toga nije izlaizlo iz usta, ćutao je i mirio se sa time da u takvom svetu nikada neće imati svoju slobodu, da će je jedino imati u svojim snovima za koje je jedino on mogao znati. Reči su izostale, ostale da spavaju duboko u njemu, njegova pobuna je ostala samo pomisao i svojom ćutnjom, dobro je to tada znao, pristao je da ostane neprobuđen. Nije vise progovorio ništa,nastavio je da kosi po žarkom suncu, sanjario je o svom drugom životu i njoj, svojoj voljenoj. Pomisao na nju mu zada bol u grudima kao da mu je munja prolomila grudi i pogodila srce.
Već kasno prolećno jutro je bilo odmaklo kada je Marijan marljivo zakucavao eksere u zaglađeno drvo. Svadba se bližila za oko nedelju dana I jedino o čemu je mislio jeste kako će joj reći da je njihova ljubav nemoguća, da će pod očevom voljom oženiti drugu devojku, njihova noćna viđanja su postala sve ređe i ređa i ona je znala šta se dešava negde duboko u sebi ali on to nije želeo naglas izreći. Tugovali su zajedno ćutke i zajedno čekali taj dan. Negde kasno u podne jedan omaleni čovek zadihano dotrča do njihove radionice. Njegov otac je izašao ispred I sve što je čuo jeste očevo čuđenje i čovekovu uznemirenost.
"Njihova devojka se utopila sinoć...našli su je seljani sa vezanim kamenjem za cipele..šteta tako mlado devojče. Treba nam jedan sanduk za sutra, neka bude što bolji, njenii ne štede novac, u velikoj su žalosti.", progovori seljak držeći svoju kapu nervozno svojim oronulim rukama. Njegov otac je samo klimnuo glavom a seljak je brzo otrčao da i drugima prense tužnu vest. Otac se vrati na svoje mesto, uze čekić I poče znažmo da udara po ekserima. Marijan ga je gledao i prelamao jezik da ga pita.
"Oče, šta se dogodio?", pitao ga je naposletku tiho. Otac isprva ništa ne reče, zakuca nekoliko eksera u drvo i poče da hukće glasno.
"Amelija se utopila sinoć, našli su je sa vezanim kamenjem za obe noge...Šta li je natera da počini sebi nešto tako...", njegove reči ostaše nekoliko trenutaka u vazduhu kada napokon dopreše do Marijana i kao gromom prepoloviše srce na pola. Prvo zatvori oči, zamisli je kako leže na travi pod mesecom a onda pomisli da sve to sanja. Ruke su mu se tresle i pomislio je kako je sve to smešno. Nekoliko kapi mu se sliše niz obraz ali on ne zajeca. Srce mu se bilo smanjilo, tako krhko i napuklo, krvarilo je i pokojnički kucalo. Nije mogao išta da kaže, nije mogao rečima iskazati svoju tugu koja bi mogla potopiti čitav selo. U tom trenutku je pomislio kako je možda napravila dobar izbor, oslobodila se svega što ju je činilo nesrećnom jer nije mogla imati snove. Otac gap ogleda i ništa ne reče, video je njegovu tugu na licu ali nije imao reči utehe za svog sina. Nastavio je da radi iz zapovedno rekao i njemu da odabere najlepši sanduk, očisti ga, sredi da bi ga kasno uveče odneli u kuću potpoljene devojke. Čitavog popdneva su proveli ćuteći, njegov otac bi se zakašljao s vremena na vreem ali Marijan je sanjao. Bio je izabrao najlepši i najbolji sanduk koji su bili napravili i doterivao ga. Razmišljao je o tome kako je lep i kako nije fer što ga vise neće videti jednom kada njegovu ljubav stave tu i zakopaju je zajedno sa njim pod zemlju. Razmišljao je i sanajrio budan u tome kako će ona u njemu biti tako lepa i mirna. Nije želeo razmišljati o njenoj smrti koju je počinila sebi i njemu iz spoznanja da će se oženiti drugom i iz neznanja koliko ju je voleo ali da ljubav nije bila dovoljno velika pred voljom njegovog oca i seoskog društva. Nije plakao jer je sanjao da su zajedno, da leže jedno pored drugog na mekoj travi i da takva noć traje dovoljno dugo da je do kraja dosegnu. Izgubio se u tom sanjarenju dok je pripremao sanduk za svoju ljubav, želeo je da ostane lepa i večno mlada u njemu. Jedna kap je kanula na drvo kada je zakucao poslednji esker u njega.
Sećao se kasnije kako je sledećeg dana, na dan sahrane padala kiša i sevale munje, dok je nosio sa ostalim jakim momcima njen sanduk do groba. Nije se sećao mnogo toga do da je nije želeo videti mrtvu već da je čitavim putem do groba sanjario o tome kako bi živeli srećno i mirno da je ostala živa. Nije je mogao žaliti ni plakati samo je mogao sanjati. Nekoliko dana kasnije oženili su ga dugom devojkom i znao je da je nikada neće voleti kao što je voleo Ameliju. Ostao je da živi na selu sa ženom i ocem, posle nekoliko godina je dobio i decu, prvo sina pa kćerku a njihovo imanje se proširilo i napredovalo. Nije živeos srećno ali je i dalje mogao sanjati. Posle nekog vremena mu je i otac umro i proveo je ostatk svog života mirno, sa svojom decom i ženom koju mu je nametnuta ali je nije krivio, čak mu je postala draga i zavoleo ju je naposletku. Svakog proleća, jer je tada bilo divno i mirno, ostajao je jedan čitav dan tamo pored reke u livadi i ležao na travi sanjajući o životu sa njegovom prvom I jedinom ljubavlju, tamo među poljskim cvećem i travom. Jedino je mogao sanjati i to jedino što mu je bilo ispunilo život i činilo ga srećnim. Sanjario je uvek i bio zaljubljen u svoje snove i kako su prolazile godine a on stario to su se njegovu snovi povećavali i postajali gotovo stvarni ali ih nikada nije puštao da postanu stvarni jer tako ne bi bili samo njegovi. Sanjao je i sanjario i večitom dremežu iz koga se retko kada budio,voleo je da o svojim snovima misli kao o stvarnom mogućem životu jer nikada nije imao dovoljno hrabrosti da se suprostavi životu i prestane da samo sanja. Voleo je da razmišlja o tome kako bi bilo da je toga dana umesto što je ćutao, progovorio o svojoj ljubavi, snovima i sopstvenim željama ali nije. Kasnije je žalio zbog toga ali je više voleo da sanja šta bi bilo da nije bilo tako kako je bilo. Jedino su ga sovi činili srećni iako je znao da je možda bio zaljubljen u pogrešan svet.
Nekoliko kapi se sliše niz njegove obraze kada je grom jako pukao nedge u blizini. Vrana prelete iznad njegove glave i vide kako jedno pero pade na travu.Vetar je snažno duvao i kovitlao latice krošnji i cveća unakolo poput kakvog prolećnog plesa. Bio je budan, tu ispod stare kruške i sećao se svog života u mladosti. Gledao je na poljsko cveće i mislio o tome kako je to bila divna ljubav koju je ubio jer je više sanjao. Sećao se vega toga ili pak u dremežu sanjao ponovo svoj život. Žalio je istinski za svime time, za telom ispod zemlje, prespavanim životom i kukavičlukom koji je počinio nad samim sobom da je samo više bio budan. Shvatio je da je bio zaljubljen u pogrešan životi i srce mu zaigra kada ponovo zatvori svoje oči da sanja i ovog puta ispusti svoj poslednji uzdah večno zaspavši u svojim snovima možda se tek probudivši.
Autor: Nenad Kostić
Bio je vitak, zdravi mladić čije su oči uvek bile pune proleća i kada bi se neko zagledao u njih, mogao je čuti cvrkut ptica, omirisati radosne mirise cveća i osetiti svu mladalačku sreću. Njegova kosa je uvek mirisala na rosu, zelenu travu i tople noći u leto. Takav je i bio on sav, mladić koji se izvlačio noću iz postelje i odlazio da spava u mekoj travi, da bi gledao u noćno nebo u slušao cvrčke u kasno proleće i leto ili da trči bos po travi dok ne izgubi dah, da pliva u reci potuno nag i slobodan. Bio je ćutiljive prirode sa ljudima vise je voleo da priča sa cvećem, lako se zaljublivao u neki cvet, u plavo nebo, topli zrak sunca ili sjaj zvezde po noći. Njegova duša je bila mirna, tiha i posve melanholična i preosetljiva kao latica cveta koju bi lako iščupao vetar i odneo daleko negde od svog cveta. Njegovo lice je uvek bilo dremežljivo, sanjivo gotovo kao da je u svakom trenutku postojala mogućnost da će utonuti u svoj san. I zaista, voleo je da spava i sanja polubudan, negde između stavrnosti i dremeža i uvek je voleo da predoseća kakav će san usniti i uvek se radovao svakom novom snu.
Uvek je ustajao ranom zorom, odlazio do obližnje šume u šetnju, kada bi još svi spavali i priroda se budila, voleo je da sedi pored reke i gleda u njenu bistrinu i nezaustavljivost a onda bi se vraćao svom domu onda kada je njegov otac ustajao a zatim bi odlazili zajedno u svoju malu radionicu gde su pravili sanduke za umrle. Kao mali dečak se plašio da uđe tamo jer mu je sve to izgledalo strašno ali ga je otac učio da se ne treba plašiti smrti jer ona nije tu, nikada nije tu osim jednog trenutka kada čovek umre. Kada je već došao u godine gde može pomagati ocu i učiti i sam taj zanat, počeo je da pravi sanduke a strah je nestao. Prihvatio je to kao očev uslov i naredbu i morao je pratiti očevu odluku samo bi uvek, kada bi neko došao i tražio sanduk osetio nekakvu tugu dok je njegov otac ostajao potpuno hladnog lica i smirenih ruku. Tada bi osetio onaj isti strah od smrti koji je osećao kao dečak i ruka bi mu drhtala celog dana tako da nije mogao pravilno zakucati esker u drvo. Tada bi ga otac izgrdio kako je dovoljno zreo da prihvati da je smrt neminovna, da dolazi jednog dana po svakog i da oni čine dobru stvar, prave večni krevet umrlim i da siromašni i bogati, srećni i nesrećni, pošteni i grešni odlaze u istu raku.
Otac je bio uvek strog prema njemu jer mu je bio otac i majka, morao ga je pripremati za sve što mu život može doneti. Nedostajala mu je majka, koja je rano umrla i skoro koje se nije sećao, uvek bi pomislio kako je morao naslediti tu preosetljivost na svet oko sebe od nje, voleo da razmišlja o tome šta bi mu ona sve rekla. Često je kao dečak a kasnije kao mladić sanjao kako leži u majčinom krilu, sluša glasove bližnjih i kako se nada da samo neće otići. I nikada nije bio potpuno tužan što su to bili samo snovi, voleo je te snove, oni su mu pružali ono što nije mogao imati na javi. Otac mu nikada nije mnogo govorio o majci, skoro je nikada nije pominjao a on nije mnogo pitao smatrajući očevu bol zbog smrti svoje drage velikom i neprolaznom. Pomagao je ocu sve što je bilo potrebno oko kuće i imanja, naučio vrlo mlad sve što će mu jedno biti potrebno kada bude ostao sam. Nikada mu otac nije poklanjao naročitu pažnju, kao onu koju bi sigurno dobio od svoje majke i zaista, još kao dečak je počeo da odlazi i provodi vreme u prirodi, ljubav i pažnja koja mu je bila uskraćena od ljudi, dobio je od cveća, drveća, ptica i trave. Sve dok nije postao mladić i dobio ljubav od devojke koja je živela u istom selu. Po prvi put je dao svoju ljubav drugom biću i ljubav mu je bila uzvraćena. Voleo je čisto, mirno i svim svojim mladim srcem tu lepu devojku, bledog i milog lica, braon kose spletene u malu punđu koja je padala niz njen vrat i dva zlatasta pramena koja su padala i pokrivala njene uši i rumenilo obraza koja je uvek imala. Voleo je njene crne oči u kojima se često ogledao i hvatao see kako se nevino smeši samome sebi i svojoj ljubavi. Često su noćima ležali u travi jedno pored drugog, gledali čas u nebo, čas jedno u drugo i bili su srećni što je njihova ljubav tako skrivena i nepoznata drugima. Voleo je miriše njenu kosu u kojoj je uvek zabadao poneki cvet i divio se njenoj lepoti a ona je volela da svoje prste uplete u valove njegove bujne kose dok bi on dremežljivo ležao u njenom naručju. Tako su često, jedno drugo želeli onda kada bi ona bila kažnjena zbog dužeg zadržavanja napolju u predvečerje ili kada bi njega otac grdio i lupio šamar jer nije obavio neki posao koju mu je dat. Tada bi on otvorio noću prozor i govorio cveću koliko je voli i kakve snove o njihovoj ljubavi sanja a onda bi grlila jastuk dok je pored nje na jastuku ležao cvet koji bi joj tokom dana dao u prolazu, kada se sustretu u selu i sećala se mirisa njegove kose.
Kada bi se naredne večeri opet po noći iskrali iz svojih kreveta, zagrlili bi se kao da se prvi put grle, ljubili se kao da se prvi put ljube i gledali bi se kao da se prvi put zaljubljuju jedno u drugo. Ležali bi jedno pored drugo na mekoj travi dok bi letnji topli povetarac milovao njegovu i njenu kosu.
-" Nisam mogla da zaspim prošle noći...gledala sam vani kako vetar nosi latice pupoljka i mislila o tome kako padaju na tvoju bujnu kosu.", tiho je govorila Amelija dok je gledala u njega svojim ljupkim očima. On se smešio dok je njegova ruka hitro hvatala njenu i prsti im se uplitali u krunu. Mogao je da po njenim mekim prstima i talasastom dlanu oseti kako joj uzbuđeno srce kuca.
-"Ja sam bio u nekakvom stanju dremeža...kao i uvek. Sanjao sam te i izgledalo je kao da sanjam ali da si zaista tu, pored mene, mogao sam osetiti miris tvoje kose i osetiti tvoj obraz na svom.", govorio joj je dok je gledao u zvezde, začuđeno i radoznalo. Razmišljao je u takvim trenucima o tome kako je zapravo bio srećan u takvom polubudnom stanju jer je imao mogućnosti da oseti stvarni svet ali i drugi lucidni svet za koji je jedino on mogao znati.
"Volela bih da me možeš povesti u svoje snove...da ih podeliš sa mnom jer samo mogu naslutiti u obrisimao o čemu sanjaš.", govorila mu je umilnim glasom dok su joj u očima svetlucala nekakva tuga jer ne može biti sa njime u njegovim snovima.
"Ti si ovde, sa mnom, to je jedino važno, snovi su nepostojani i prolazni, zaboravljivi i ne mogu postojati u ovome svetu. Ti si ovde i ne bih voleo da si tamo u mojim snovim sa mnom jer bi u jednom tenutku nestala zajedno s njima u zaborav.", odgovorao joj je a ona ga je pomno gledala i smešila se njegovim dremežljvim očima.
Ostajali su do svitanja zajedno, skriveni u noći sve dok se ne bi sunce vratilo iz svog sna. Tada bi se rastajali i obećavali jedno drugom da će se i naredne večeri videti, po noći onda kada svi zaspe a oni koji vole ostaju budi misleći na svoje voljene. Njih dvoje su imali tako skormnu i čistu ljubav da bi im i najveći, grandiozni i posve tragčni ljubavnici pozavideli a oni su je čuvali samo za sebe. Vraćali bi se svojim kućama i tiho ušunjali u svoj krevet smejući se krišom svojoj tajni. Jednog jutra ga je otac ranom zorom zvao da ustane a tek što je bio uskočio u svoj krevet i sklopio oči nadajući se da će uhvatiti malo sna.
"Ustaj, ustaj! Idemo da pokosimo livadu u ledini pre nego što zapeče jarko sunce. Danas imamo puno posla u radionici. Ustaj!", razvikao se njegov otac na sav glas na njega kada je otvorio drvena vrata. Marijan se trgnuo na očevu viku a njegove oči su se jedva otvarale iz dremeža. Tek što je bio legao a već je morao da ustaje na očevu naredbu. Jedva se obukao i izašao na verandu kada su mu prvi, mladi zraci sunca okupali mlado lice. Pomislio je na Ameliju i koliko jedva čeka da bude njegova žena, da odu iz sela daleko od seljana i njegovog oca i konačno dobije slobodu koja mu je oduvek uskraćivana. Krenuo je betonskim stepenicama kroz dvorište gde je susreo osuđujući pogled oca kada mu je drsko dodao kosu.
"Prvo je naoštri dobro, ja idem ti me sustigni.", rekao mu je odsečno i popreko otac i izašao iz dvorišta. Stajao je još par trenutaka u mestu i dok je gledao tog gorostasnog čoveka kako nestaje dole niz put kako bi voleo da njegov jezik ne bude tako oštar prema njemu i da pokaže bar malo ljubavi prema njemu. Brzo je naoštrio oštrilom kosu i zaputio se ka ocu dole niz ledinu. Uporedo je dobro kosio koliko i njegov otac I dok ga je posmatrao taj čovek je bio ponosan što je odgajio takog radnika. Sunce je već bilo izašlo i obasjavalo ledinu a lagani jutarnji povetarac njihao skoro nevidljivo zelenu travu i livadsko cveće koje se skrivalo nevino među njenim vlasima. Marijanu je hladan znoj izbio po celom telu ali on nije stajao sa košenjem, razmišljao je samo da to što pre obavi, da padne mrak i da se sastane sa njom , da joj padne u krilo i ispriča joj svoj dan. Već su bili pokosili pola livade i sunce je već bilo upeklo tako da su osećali kako im toplota ulazi ispod odeće pa pod kožu. Gledao je kako se vlasi trave lome na pola pod oštrinom sečiva kose i razmišljao kako i on, tako mlad, večito dremežljiv i osetljiv na svet oko sebe pada pod oštrinom života i okova njegovog oca i svog vlastitog života. Oduvek se osećao svojim, slobodnijim us svojim snovima, u prirodi koja ga je štitila od svih patnji i u ljubavi prema svetu za koju je jedino on mogao znati. I da su snovi mogli poništiti neslobodu života on bi uvek ostajao u snovima gde je živeo život u koji se bio zaljubio. Taj svet je bio prepun slobode, divlje a ipak tako pitome, čiste i nevine poput nevestine venčanice, prepun ljubavi i sopstvene samospoznaje prema svemu i u svemu. Taj svet je bio nalik onom stvarnom ali ni izbliza tako surov, naprotiv, bio je nežan i brižan kao što je majka koja daje svu svoju ljubav svome detetu. Iz razmišljanja ga prenu očev glas koji se nalazio nekoliko pedalja od njega. Bio je naslonio kosu o zemlju a svoje veliko o kosu i prstima brisao svoje naborano čelo.
"Mislim da ti je vreme za ženidbu, mlad si, jak, zdrav i prav, svaka devojka u selo zagledana u tebe, sinko. Na vreme treba da obezbediš sebi dobru ženu, što će da ti rađa i dobro imanje da sutra imate od čega da živite i da nastaviš moj zanat kako i dolikuje., mene jednom neće biti.", rekao mu je glasno, gledajući ga svojim strogim, tamnim očima bez ijednog osećanja prema svome sinu. Isprva, Marijan ne ču šta njegov otac priča i zagledao se u sunce iznad očeve prosede glave. Iznenada njegovo srce poče toliko snažno da udara njegovim grudima i izbi ga hladan znoj po telu.
"Oče, još sam mlad za ženidbu, tek mi je dvadeset, hoću da proživim još koju godinu kao mladić, hoću da....", usplahireno je govorio ocu ali ga strah koji mu je izazvialo očevo hladno, skoro mrtvo lice sprečilo da kaže ono što je zaista i želeo reći. Ponestao mi je uzdah u plućima kada ga otac odsečno presence svojim gorostasnim glasom.
"Šta mlad? Živećeš i posle ženidbe, nema šta da proživljavaš nego na vreme da začneš svoju porodicu i kuću da postaneš čovek.", govorio mu je otac dok je iz džepa vadio smotanu cigaretu i jezikom prelazio nekolko puta njenom duži. Gledao je u njega kao da govori sa nekim strancem kome ne duguje ništa i ne oseća ništa sem brige da se uradi onako kako njegova reč nalaže. Marijan je grizao svoj jezik da ne kaže neku reč sve dok nije osetion krv u svojm ustima. Stiskao je drvenu dršku kose toliko snažno da je pomislio kako bi mogao pomeriti planinu svojom silinom i ljutnjom.
"Oče...pusti me da sam sebi odabeem ženu...ne želim se ženiti još..hoću da svoje mlade, zelene godine proživim kao što si i ti...", izustio je jedva iz svog grla par reči dok je pogled bio spustio ka zemlji, ponizno i buntovnički prkosno.
"Kako sam ja proživeo svoje mlade godine?! Kako? Ja i ti, zeleno momče nismo isto...", uzviku njegov otac ražešćen momkovom buntu.
"Po seoskoj kafani, uz muziku i žene...", pre no što je išta vise mogao reći o bludničkoj mladosti svoga oca osetio je vrelinu i težinu očeve šake na svom obrazu. Njegovog oca je toliko bilo naljutilo podsećanje na njegovu mladost, na koju nije bio najponisniji da je hitro prućio par koraka ka njemu, ispuštajući kosu da padne u travui lupi mu šamar kao izraz kazne za momkovu drskost i slobodu da priča o njegovoj mladosti. Marijan se zatetura jedan korak unazad i nekoliko trenutaka nije napravio nikakav pokret, stajao je tamo mirno i pobunjenički mirno. Otac je uzdisao teško kao da je satima vukao ogroman kamen i posmatrao ga. Nekoliko trenutaka je bilo tiho, čule su se samo pčele koje su vredno zujale unaokolo ne mareći za živote i muke ljudi.
"Našao sam ti već devojku iz dobre kuće i njeni su pristali, učinićemo svadbu za dva meseca...postaćeš svoj čovek kao što sam morao i ja....sa tvojom majkom.", rekao mu je otac hladno, dok je palio cigaretu šibicom. Marijan je stajao mirno, kap suze mu proviri izvan oka i srce mu je puklo na pola. Želeo je da može da kaže ocu za svoju ljubav, za svoju sanjalačku i krhku prirodu, da ga je njegova surovost svakog dana ubijala deo po deo i da je on samo želeo svoju vlastitu slobodu, kao što je imaju ptice na nebu da lete visoko ili poljski cvet koji seže rastom i glavom ka nebu ali mu ništa od toga nije izlaizlo iz usta, ćutao je i mirio se sa time da u takvom svetu nikada neće imati svoju slobodu, da će je jedino imati u svojim snovima za koje je jedino on mogao znati. Reči su izostale, ostale da spavaju duboko u njemu, njegova pobuna je ostala samo pomisao i svojom ćutnjom, dobro je to tada znao, pristao je da ostane neprobuđen. Nije vise progovorio ništa,nastavio je da kosi po žarkom suncu, sanjario je o svom drugom životu i njoj, svojoj voljenoj. Pomisao na nju mu zada bol u grudima kao da mu je munja prolomila grudi i pogodila srce.
Već kasno prolećno jutro je bilo odmaklo kada je Marijan marljivo zakucavao eksere u zaglađeno drvo. Svadba se bližila za oko nedelju dana I jedino o čemu je mislio jeste kako će joj reći da je njihova ljubav nemoguća, da će pod očevom voljom oženiti drugu devojku, njihova noćna viđanja su postala sve ređe i ređa i ona je znala šta se dešava negde duboko u sebi ali on to nije želeo naglas izreći. Tugovali su zajedno ćutke i zajedno čekali taj dan. Negde kasno u podne jedan omaleni čovek zadihano dotrča do njihove radionice. Njegov otac je izašao ispred I sve što je čuo jeste očevo čuđenje i čovekovu uznemirenost.
"Njihova devojka se utopila sinoć...našli su je seljani sa vezanim kamenjem za cipele..šteta tako mlado devojče. Treba nam jedan sanduk za sutra, neka bude što bolji, njenii ne štede novac, u velikoj su žalosti.", progovori seljak držeći svoju kapu nervozno svojim oronulim rukama. Njegov otac je samo klimnuo glavom a seljak je brzo otrčao da i drugima prense tužnu vest. Otac se vrati na svoje mesto, uze čekić I poče znažmo da udara po ekserima. Marijan ga je gledao i prelamao jezik da ga pita.
"Oče, šta se dogodio?", pitao ga je naposletku tiho. Otac isprva ništa ne reče, zakuca nekoliko eksera u drvo i poče da hukće glasno.
"Amelija se utopila sinoć, našli su je sa vezanim kamenjem za obe noge...Šta li je natera da počini sebi nešto tako...", njegove reči ostaše nekoliko trenutaka u vazduhu kada napokon dopreše do Marijana i kao gromom prepoloviše srce na pola. Prvo zatvori oči, zamisli je kako leže na travi pod mesecom a onda pomisli da sve to sanja. Ruke su mu se tresle i pomislio je kako je sve to smešno. Nekoliko kapi mu se sliše niz obraz ali on ne zajeca. Srce mu se bilo smanjilo, tako krhko i napuklo, krvarilo je i pokojnički kucalo. Nije mogao išta da kaže, nije mogao rečima iskazati svoju tugu koja bi mogla potopiti čitav selo. U tom trenutku je pomislio kako je možda napravila dobar izbor, oslobodila se svega što ju je činilo nesrećnom jer nije mogla imati snove. Otac gap ogleda i ništa ne reče, video je njegovu tugu na licu ali nije imao reči utehe za svog sina. Nastavio je da radi iz zapovedno rekao i njemu da odabere najlepši sanduk, očisti ga, sredi da bi ga kasno uveče odneli u kuću potpoljene devojke. Čitavog popdneva su proveli ćuteći, njegov otac bi se zakašljao s vremena na vreem ali Marijan je sanjao. Bio je izabrao najlepši i najbolji sanduk koji su bili napravili i doterivao ga. Razmišljao je o tome kako je lep i kako nije fer što ga vise neće videti jednom kada njegovu ljubav stave tu i zakopaju je zajedno sa njim pod zemlju. Razmišljao je i sanajrio budan u tome kako će ona u njemu biti tako lepa i mirna. Nije želeo razmišljati o njenoj smrti koju je počinila sebi i njemu iz spoznanja da će se oženiti drugom i iz neznanja koliko ju je voleo ali da ljubav nije bila dovoljno velika pred voljom njegovog oca i seoskog društva. Nije plakao jer je sanjao da su zajedno, da leže jedno pored drugog na mekoj travi i da takva noć traje dovoljno dugo da je do kraja dosegnu. Izgubio se u tom sanjarenju dok je pripremao sanduk za svoju ljubav, želeo je da ostane lepa i večno mlada u njemu. Jedna kap je kanula na drvo kada je zakucao poslednji esker u njega.
Sećao se kasnije kako je sledećeg dana, na dan sahrane padala kiša i sevale munje, dok je nosio sa ostalim jakim momcima njen sanduk do groba. Nije se sećao mnogo toga do da je nije želeo videti mrtvu već da je čitavim putem do groba sanjario o tome kako bi živeli srećno i mirno da je ostala živa. Nije je mogao žaliti ni plakati samo je mogao sanjati. Nekoliko dana kasnije oženili su ga dugom devojkom i znao je da je nikada neće voleti kao što je voleo Ameliju. Ostao je da živi na selu sa ženom i ocem, posle nekoliko godina je dobio i decu, prvo sina pa kćerku a njihovo imanje se proširilo i napredovalo. Nije živeos srećno ali je i dalje mogao sanjati. Posle nekog vremena mu je i otac umro i proveo je ostatk svog života mirno, sa svojom decom i ženom koju mu je nametnuta ali je nije krivio, čak mu je postala draga i zavoleo ju je naposletku. Svakog proleća, jer je tada bilo divno i mirno, ostajao je jedan čitav dan tamo pored reke u livadi i ležao na travi sanjajući o životu sa njegovom prvom I jedinom ljubavlju, tamo među poljskim cvećem i travom. Jedino je mogao sanjati i to jedino što mu je bilo ispunilo život i činilo ga srećnim. Sanjario je uvek i bio zaljubljen u svoje snove i kako su prolazile godine a on stario to su se njegovu snovi povećavali i postajali gotovo stvarni ali ih nikada nije puštao da postanu stvarni jer tako ne bi bili samo njegovi. Sanjao je i sanjario i večitom dremežu iz koga se retko kada budio,voleo je da o svojim snovima misli kao o stvarnom mogućem životu jer nikada nije imao dovoljno hrabrosti da se suprostavi životu i prestane da samo sanja. Voleo je da razmišlja o tome kako bi bilo da je toga dana umesto što je ćutao, progovorio o svojoj ljubavi, snovima i sopstvenim željama ali nije. Kasnije je žalio zbog toga ali je više voleo da sanja šta bi bilo da nije bilo tako kako je bilo. Jedino su ga sovi činili srećni iako je znao da je možda bio zaljubljen u pogrešan svet.
Nekoliko kapi se sliše niz njegove obraze kada je grom jako pukao nedge u blizini. Vrana prelete iznad njegove glave i vide kako jedno pero pade na travu.Vetar je snažno duvao i kovitlao latice krošnji i cveća unakolo poput kakvog prolećnog plesa. Bio je budan, tu ispod stare kruške i sećao se svog života u mladosti. Gledao je na poljsko cveće i mislio o tome kako je to bila divna ljubav koju je ubio jer je više sanjao. Sećao se vega toga ili pak u dremežu sanjao ponovo svoj život. Žalio je istinski za svime time, za telom ispod zemlje, prespavanim životom i kukavičlukom koji je počinio nad samim sobom da je samo više bio budan. Shvatio je da je bio zaljubljen u pogrešan životi i srce mu zaigra kada ponovo zatvori svoje oči da sanja i ovog puta ispusti svoj poslednji uzdah večno zaspavši u svojim snovima možda se tek probudivši.
Autor: Nenad Kostić