Feminizmi u poeziji radmile lazić i silvije plat
11. februar 2021.
Feminizam je danas uveliko prisutan u književnosti a posebno veliki značaj je imao i ima u poeziji. Da bi se bolje razumela feministička poezija posmatraćemo poeziju srpske pesnikinje Radmile Lazić (Doroti Parker bluz) i američke pesnikinje Silvije Plat. Neophodno je približiti i razumeti samu pojavu, razvitak i uticaj onoga što nazivamo feminizmom na društvene, sociopolitičke i književne prilike.
Sam termin feminizam najverovatnije je nastao u Francuskoj 1830. godine i upotrebio ga je socijalista-utopista Šarl Furije. Početak feminizma kao društvenopolitički pokret žena zadire negde u 18. vek i javio se kao odgovor ženskog roda na već ustaljene, postojeće partrijarhalne i društvene konvencije o položaju i pravima žena. U 20. veku mu se pridružuje akademski feminizam, najviše zastupljen u SAD-u, Francuskoj i Engleskoj.
U okviru feminizma postoje takozvani feminizmi. Feminizmi se baš precizno ne mogu odrediti, niti se može dati njihova konačna definicija jer kada se govori o feminizmimima onda se govori o njihovim varijacijama. Uporedno su trajali sociopolitički feminzam koji se zalagao za podjednaka prava žena u društvenom kontekstu (radu), a njemu se kasnije pridružuje akademski feminizam koji se zalagao za ravnopravnost žena u kulturi, umetnosti, društvu, politici i dr.
Sociopolitički feminizam je imao nekoliko varijanti koje su lančano nastajale. Ovaj feminizam je nastajao u tri talasa koji su trajali u različitim vremenskim intervalima i zalagali se različita ženska prava. Prvi talas je nastao između 19. i 20. veka, a trajao je do početka šezdesetih godina 20. veka. Ovaj talas je nastao kao težnja žena da se izbore za ravnopravnost i sticanje podjednakih prava za žene i muškarce. U ovom periodu su nastala neka od važnih književnih dela koja su se zalagala za ideju feminizma kao što su Deklaracija sentimenata (1848), Drugi pol, Simon de Bovoar (1949). Drugi talas pripada šezdestim, sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. veka. Ovde je postala najbitnija polna razlika, a glavni zadatak je bio određivanje specifičnosti žena i muškaraca. Tada je objavljena Mistika ženstvenosti Beti Fridan (1968) u kome ona piše i predstavlja ženu u industriji i kućnim ulogama. U sklopu drugog talasa je osnovano i nekoliko organizacije žena među kojima su liberalna NOW (National organization of woman) čiji je osnivač bila upravo Beti Fridan, a onda i radikalna WITCH (Woman’s International Terror Conspiracy from Hell) čiji je osnivač bila Robin Morgan. Još jedno važno delo koje se pojavilo u toku trajanja drugog talasa feminizma, a imalo je veliki značaj, jeste knjiga Seksualna politika Kejt Milet u kojoj ona govori o ulozi koju patrijarhat igra u seksualnim odnosima. Ovaj talas je doneo i pojavu ginokritike i ženskih studija (sveukupno znanje o ženama). Treći talas je započeo devedesetih godina, a zastupao je ravnopravnost žena u privatnom i javnom životu; u njemu se raspravljalo o muškoj dominaciji i pravima svih žena u mizoginom patrijarhatu. Ovaj talas doneo je i izvesnu krizu feminizma i pojavu postfeminizma. U postfeminizmu se osećalo zasićenje i slabljenje feminizma, disproporcija između javnog i privatnog života žena je bila itekako primetna. Žene su imale sve više obaveza, a time i više neuspeha, dok se u privatnom životu nije ništa značajno promenilo jer manifestacije muške dominacije nisu nestale. U trećem talasu su se počele oglašavati feministkinje koje su predstavljale rasnu, etičku, homosekusalnu manjinu. Sve ovo je uticalo da se feminizam još više podeli u pojedine pravce i varijante.
Da bismo bolje razumeli feminizam i njegov uticaj na poeziju ovde ćemo se baviti feminizmom i elementima feminizama u poeziji Radmile Lazić u zbirci pesama Doroti Parker bluz i u poeziji njene američke prethodnice Silvije Plat.
Radmila Lazić je srpska savremena pesnikinja, feministkinja, jedna od najpoznatijih u srpskoj savremenoj poeziji. U svom književnom inventaru ima više naučnih radova i antologiju Mačke ne idu u raj, zbirke pesama Priče i druge pesme, Istorija melanholije, Doroti Parker bluz, In vivo i dr. Urednica je i osnivač časopisa ProFemina, a sada uređuje biblioteku Prethodnice u Narodnoj knjizi. Dobitinica je mnogobrojnih važnih pesničkih nagrada.
Sa druge, američke književne scene kao paralela dolazi Silvija Plat, pesnikinja, feministkinja, kćerka postmodernizma, začetnica konfesionalne poezije. Silvija je imala i više nego buran i tragičan život ali njena književna dela i posle više od pedeset godina izazivaju veliku pažnju. Objavila je roman Stakleno zvono, zbirke pesama Kolos i Arijel (posthumno). Iako su pesnikinje iz dva različita vremena, iz dva različita društva i dve različite književne epohe, ono što ih spaja jesu upravo – feminizmi u njihovoj poeziji, borba da se književnim delima izbore za prava žena. U zbirci pesama Doroti Parker bluz koju je Radmila Lazić objavila 2003. godine, sveprisutan je jedan ženski bunt i glas prema svim patrijahalnim i društvenim konvencijama. Ipak, njihov feminizam je utoliko različit i intezivan koliko ima iza sebe isti književni cilj. Feminizam, posebno drugog talasa o kome smo govorili u uvodu, u poeziji Silvije Plat je jak i stvaran, iako se ona nikada nije izjašnjavala kao feministikinja. Njen feminizam je posledica njene sopstvene ženske tragičnosti (sopstvenog života): od smrti njenog oca za koga je bila jako vezana, braka i nasilja od strane njenog muža do svoje sopstvene psihičke i emotivne nestabilnosti i nekoliko pokušaja suicida. Njen feminizam šokira, uznemirava i budi iz društvene letargije. Feminizam Radmile Lazić je više buntovnički, neustrašiv, proširen na sveopštu svest pisanjem o svom vlastitom ženskom životu bez mnogo crta i nijansi nemoćnosti, slabosti i bez prisustva primesa uloge žrtve i beznadežnog ženskog pola.
Već u prvoj pesmi iz zbirke Doroti Parker bluz, pod nazivom Evergreen, pesnikinja izražava vrlo smelo i glasno svoj otpor prema svim dosadašnjim tradicionalnim predstavama žena:
Dosta mi je usamljenih žena.
Tužnih. Ucveljenih. Napuštenih.
Čije duše plutaju
Kao boce s porukom bačene u more.
Ona ne želi da bude ništa od toga – lirski subjekat želi da je igračica na trapezu, ukrotiteljka lavova i time razbije stereotipe ženske figure u svakom smislu:
Igračica bih da sam na trapezu,
Hodačica po žici, ukrotiteljka lavova.
Kroz obruč vatre bih da skočim
U svako grlo ili srce.
U ovoj pesmi dolazi do izražaja snažan feministički stav da žena neće podleći nikakvom ugnjetavanju i smeštanju u tradicionalne okvire figure. Protest protiv muškog ugnjetavanja nalazimo u Silvijinoj pesmi pod nazivom Gljive. Ona metaforom jedne svakodnevne stvari kao što su gljive predstavlja u pesmi ženski protest i istrajnost borbe za podjednaka prava žena. Žene su kao gljive, niko ih ne vidi i ne čuje, ne zaustavlja i ne izdaje; iz zemlje tiho rastu baš kao što se ženska pobuna tiho probija kroz postojeće stigme i konvencije:
Prekonoć, vrlo
belkasto, oprezno,
Vrlo tiho,
Naši nožni prsti, naši nosevi
prodiru u glinasto tlo,
Hvataju zrak,
Niko nas ne vidi,
ne zaustavlja, ne izdaje;
Sitna zrna krče put.
Žena je u pesmi predstavljena kao neizostavan deo svakodnevnog života, biranim metaforama: žene su kao dijeta vode, police, stolovi. Jestive su, mnogo ih je. Pesma je ipak i kritika žena da se agresivnije bore za sebe i sva svoja prava kao ljudska bića. Ovim dvema pesmama se po pozivalačkom glasu može priključiti pesma Budi opaka kučka u kojoj Radmila Lazić poručuje ženama da budu opake, neistrašive i da se izbore svojim glasom i delanjima za sebe:
Budi opaka kučka,
Što udara pravo među noge.
Budi opaka kučka,
Poput noža blistaj.
Jedan od zajedničkih motiva u ženskoj poeziji obe pesnikinje jeste i gubljenje ženskog identiteta. U pesmi Usred ničega, Radmila Lazić daje sliku nezadovoljne žene. Žena iz pesme se oseća neuspelo, ništa joj nije potaman, njene vrednosti kao ljudsko biće su zgažene i ugrožene:
Umorna sam i svega sita.
Našla sam se usred Ničega.
Neko je navukao zavesu između mene i svega.
Odrednica neko se može odnositi upravo na njenog voljenog, na opšte značenja muškaraca i njihove dominantnosti; može značiti čitavo jedno mizogino društvo i njegove tradicionalne vrednosti. Nalazeći se usred ničega sa gubitkom ženskog identiteta, žena na kraju pesme samo želi da peva i tako pokaže svoj poslednji bunt: Mrtvo srce, mrtvo srce, zapevaj! Isti gubitak ženskog identiteta nalazimo u pesmi Spaljivanje veštice, gde je Silvija ženu stavila na trg, pred ljude potpuno lišenu ljudskosti predstavljajući je u obličju lutke, pikado table:
Nastanjujem
svoje voštano obličje, telo lutke.
Bolest ovde započinje: ja sam pikado tabla za veštice.
Žena je dehumanizovana i satanizovana, nju će društvo spaliti, ubiti kao đavola (poznato je da su kroz vekove, žene koje su smatrane vešticama spaljivane na lomači i time su se ubijali đavola koji je ušao u njih). Sama žena u pesmi prihvata sopstvenu sudbinu jer je ona sama protiv celog jednog društva; ako se umanje njene vrednosti, ne može napraviti štetu:
Ako sam mala, ne mogu napraviti štetu.
Ako se ne krećem, neću ništa prevrnuti. Tako sam rekla,
Sedeći pod poklopcem, sitna i nepokretna kao zrni pirinča.
Dakle, društvo ugnjetava žene kako ne bi podigle svoj glas i time napravile štetu, zato se one ućutkuju. Ženski subjekat je izgubljen u takvom svetu i kao žena u pesmi Radmile Lazić i ova žena se našla izgubljena usred ničega:
Izgubljena sam, izgubljena, u haljinama od sveg tog svetla.
Ovim pesmama se tematski pridružuje pesma Smejaću se svuda, plakaću gde stignem u kojoj Lazić govori o tome da žena nikada ne odgovara potpuno svim društvenim standardima i vrlo često biva spaljena na lomači.
Jedna od tema ženske poezije jeste i ideal ženske lepote i svi pritisci društva kako jedna žena treba da izgleda. Radmila Lazić u pesmi Kost u grlu upravo buntovničkim glasom govori o ženi koja odbija da podlegne pritisku i predstavama lepote žene koju je konstruisalo patrijarhalno društvo. Lirski subjekat se pita:
Zašto treba da sam lepa,
Zašto treba da se dopadam,
Da sam savršena kao Orhideja
Da sam vešta kao akrobata,
Da imam devet života kao mačka?
Ona govori da se ne želi da bude onakva kakvom je društvo i muškarci žele napraviti ali i da se mnogo puta opekla jer se suprostavila tradicionalizmu društva kome pripada. Pesma jeste jedna slika fabrikalizacije i seksulizacije ženskog izgleda i nemogućnost da se žena o sopstvenom izgledu i sama pita. Na sličan način Silvija u pesmi Lifting lica govori ženskoj lepoti viđenoj očima jednog društva. Lirski subjekat nam predočava strahote i boli koje žene podnose prilikom estetskih zahvata kako bi bile lepše i ženstvenije muškarcu ili muškarcima i bile više prihvaćene od strane društva kome pripadaju i lišene su čak i prava da izgledaju onako kako one žele:
Sve su to izmenili. Putujem,
Gola ko Kleopatra u dobro iskuvanom
bolničkom čaršavu,
Zapenušana od sedativa i neobično duhovita,
Kotrljam se u predvorje gde neki ljubazni čovek,
Stiska moje prste umesto mene. Tera me da
osećam kako nešto vredno,
Ističe iz prstnih ventila. Na brojku dva,
Tama me briše ko kredu sa školske table.
Feminizmi i feministički glas su prisutni u dvema veoma značajnim pesamama, životno i književno važnim za Silviju Plat. U njenoj najpoznatijoj pesmi Tatica uočavamo dve dominantne teme: temu gubitka oca i temu muškog ugnjetavanja. Muškarci su kroz istoriju vrlo često kažnjavali žene, o čemu Silvija i govori kada upoređuje ugnjetavanje žena sa Holokaustom. Ona upoređuje muškarce sa vampirima koji žive od žena i time ih ubijaju:
Ako sam morala jednog, morala sam dvojicu ubiti.
Vampira koji je tvrdio da si ti
i celo jedno leto krv mi pio.
Na Silvijin kasniji život i njeno književno stvaralaštvo je itekako uticao rani gubitak oca, što je u ovoj pesmi stvorilo neku vrstu prezira prema muškarcima i njihovoj dominantnosti. Na kraju pesme pesnikinja ubija svog oca i time ubija poslednji trag muške dominantnosti:
Kolac je u tvom debelo crnom srcu
Tatice, tatice, skote,
ja sam na slobodi.
U pesmi Ženski Lazar predstavljena su, vrlo šokantnim i sirovim slikama ugnjetavanja žene i njeno vraćanje uvek iz mrtvih. Koliko god muškarci ugnjetavali žene, one uvek nalaze snagu i glas da se tome suprostave kao što se lirski subjekat tri puta ubija ali uvek vraća u život iz osvete muškarcu:
Iz pepela,
Ustajem s kosama crvenim,
I muškarce kao zrak tamanim.
Iz izvučenih paralela izabranih pesma Radmile Lazić i izabranih pesama Silvije Plat, vidimo da se borba žena za mesto u društvu pa i svetu kome pripadaju neprekidno odvija. Isti društveni problemi o ženama se javljaju, čini se, iznova i iznova u različitim vremenskim linijama: ugnjetavanje žena, oduzimanje njihovih prava i statusa u druševnom, poslovnom, javnom, porodičnom životu, problem idealizacije, fabrikalizacije i seksualizacije žene i ženske lepote, psihička i fizička nasilja koja se i dan danas, svakodnevno dešavaju nad ženama, njihova borba za pravo glasa i potpunu samostalnost, prihvatanje u društvu kome i pripadaju, borba protiv duboko ukorenjene muške dominacije i društvenog patrijarhalizma. Videli smo da je Silvija Plat u svojoj poeziji pre pedeset i više godina govorila o ovim važnim temama kao i Radmila Lazić u svojoj poeziji, posebno u zbirci pesama Doroti Parker bluz. Feminizmi su sveprisutni u izabranim pesmama, a govore o istim problemima žena. Silvija Plat teži da svojim feminizmom izazove, šokira i uznemiri, dok je feminizam Radmile Lazić tu da pokaže jedan ženski bunt, neustrašiv i neprikosnoven, takav kakav jeste, bez cenzura i zadrški ali im je cilj isti – da se čuje i uvaži ženski glas. Ipak, jako je značajno za srpsku i svetsku književnost da se dogodio porođajfeminizma, da se ženski glas probio između tradicionalnih stega i zakona i počeo govoriti o onome što jedna žena živi svakog dana jer je – žena.
Literatura
Ana Bužinjska, Mihail Pavel Markovski, Književne teorije XX veka, poglavlje: Feminizam, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str 427–469.
Radmila Lazić, Doroti Parker bluz, Prosveta, Beograd, 2003.
Silvija Plat, Arijel, sa engleskog prevela i pogovor napisala Ljiljana Đurđić, Narodna knjiga, Beograd, 1988.
Ljiljana Đurđić, Silvija Plat i Arijel u Arijel, Narodna knjiga, Beograd, 1988, str. 84–93.
Autor: Nenad Kostić
Rad je prvobitno objavljen na blogu Filozofskog fakulteta u Niši:
https://blog.filfak.ni.ac.rs/teme/knjige-literatura/item/245-feminizmi-u-poeziji-radmile-lazic-i-silvije-plat
Sam termin feminizam najverovatnije je nastao u Francuskoj 1830. godine i upotrebio ga je socijalista-utopista Šarl Furije. Početak feminizma kao društvenopolitički pokret žena zadire negde u 18. vek i javio se kao odgovor ženskog roda na već ustaljene, postojeće partrijarhalne i društvene konvencije o položaju i pravima žena. U 20. veku mu se pridružuje akademski feminizam, najviše zastupljen u SAD-u, Francuskoj i Engleskoj.
U okviru feminizma postoje takozvani feminizmi. Feminizmi se baš precizno ne mogu odrediti, niti se može dati njihova konačna definicija jer kada se govori o feminizmimima onda se govori o njihovim varijacijama. Uporedno su trajali sociopolitički feminzam koji se zalagao za podjednaka prava žena u društvenom kontekstu (radu), a njemu se kasnije pridružuje akademski feminizam koji se zalagao za ravnopravnost žena u kulturi, umetnosti, društvu, politici i dr.
Sociopolitički feminizam je imao nekoliko varijanti koje su lančano nastajale. Ovaj feminizam je nastajao u tri talasa koji su trajali u različitim vremenskim intervalima i zalagali se različita ženska prava. Prvi talas je nastao između 19. i 20. veka, a trajao je do početka šezdesetih godina 20. veka. Ovaj talas je nastao kao težnja žena da se izbore za ravnopravnost i sticanje podjednakih prava za žene i muškarce. U ovom periodu su nastala neka od važnih književnih dela koja su se zalagala za ideju feminizma kao što su Deklaracija sentimenata (1848), Drugi pol, Simon de Bovoar (1949). Drugi talas pripada šezdestim, sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. veka. Ovde je postala najbitnija polna razlika, a glavni zadatak je bio određivanje specifičnosti žena i muškaraca. Tada je objavljena Mistika ženstvenosti Beti Fridan (1968) u kome ona piše i predstavlja ženu u industriji i kućnim ulogama. U sklopu drugog talasa je osnovano i nekoliko organizacije žena među kojima su liberalna NOW (National organization of woman) čiji je osnivač bila upravo Beti Fridan, a onda i radikalna WITCH (Woman’s International Terror Conspiracy from Hell) čiji je osnivač bila Robin Morgan. Još jedno važno delo koje se pojavilo u toku trajanja drugog talasa feminizma, a imalo je veliki značaj, jeste knjiga Seksualna politika Kejt Milet u kojoj ona govori o ulozi koju patrijarhat igra u seksualnim odnosima. Ovaj talas je doneo i pojavu ginokritike i ženskih studija (sveukupno znanje o ženama). Treći talas je započeo devedesetih godina, a zastupao je ravnopravnost žena u privatnom i javnom životu; u njemu se raspravljalo o muškoj dominaciji i pravima svih žena u mizoginom patrijarhatu. Ovaj talas doneo je i izvesnu krizu feminizma i pojavu postfeminizma. U postfeminizmu se osećalo zasićenje i slabljenje feminizma, disproporcija između javnog i privatnog života žena je bila itekako primetna. Žene su imale sve više obaveza, a time i više neuspeha, dok se u privatnom životu nije ništa značajno promenilo jer manifestacije muške dominacije nisu nestale. U trećem talasu su se počele oglašavati feministkinje koje su predstavljale rasnu, etičku, homosekusalnu manjinu. Sve ovo je uticalo da se feminizam još više podeli u pojedine pravce i varijante.
Da bismo bolje razumeli feminizam i njegov uticaj na poeziju ovde ćemo se baviti feminizmom i elementima feminizama u poeziji Radmile Lazić u zbirci pesama Doroti Parker bluz i u poeziji njene američke prethodnice Silvije Plat.
Radmila Lazić je srpska savremena pesnikinja, feministkinja, jedna od najpoznatijih u srpskoj savremenoj poeziji. U svom književnom inventaru ima više naučnih radova i antologiju Mačke ne idu u raj, zbirke pesama Priče i druge pesme, Istorija melanholije, Doroti Parker bluz, In vivo i dr. Urednica je i osnivač časopisa ProFemina, a sada uređuje biblioteku Prethodnice u Narodnoj knjizi. Dobitinica je mnogobrojnih važnih pesničkih nagrada.
Sa druge, američke književne scene kao paralela dolazi Silvija Plat, pesnikinja, feministkinja, kćerka postmodernizma, začetnica konfesionalne poezije. Silvija je imala i više nego buran i tragičan život ali njena književna dela i posle više od pedeset godina izazivaju veliku pažnju. Objavila je roman Stakleno zvono, zbirke pesama Kolos i Arijel (posthumno). Iako su pesnikinje iz dva različita vremena, iz dva različita društva i dve različite književne epohe, ono što ih spaja jesu upravo – feminizmi u njihovoj poeziji, borba da se književnim delima izbore za prava žena. U zbirci pesama Doroti Parker bluz koju je Radmila Lazić objavila 2003. godine, sveprisutan je jedan ženski bunt i glas prema svim patrijahalnim i društvenim konvencijama. Ipak, njihov feminizam je utoliko različit i intezivan koliko ima iza sebe isti književni cilj. Feminizam, posebno drugog talasa o kome smo govorili u uvodu, u poeziji Silvije Plat je jak i stvaran, iako se ona nikada nije izjašnjavala kao feministikinja. Njen feminizam je posledica njene sopstvene ženske tragičnosti (sopstvenog života): od smrti njenog oca za koga je bila jako vezana, braka i nasilja od strane njenog muža do svoje sopstvene psihičke i emotivne nestabilnosti i nekoliko pokušaja suicida. Njen feminizam šokira, uznemirava i budi iz društvene letargije. Feminizam Radmile Lazić je više buntovnički, neustrašiv, proširen na sveopštu svest pisanjem o svom vlastitom ženskom životu bez mnogo crta i nijansi nemoćnosti, slabosti i bez prisustva primesa uloge žrtve i beznadežnog ženskog pola.
Već u prvoj pesmi iz zbirke Doroti Parker bluz, pod nazivom Evergreen, pesnikinja izražava vrlo smelo i glasno svoj otpor prema svim dosadašnjim tradicionalnim predstavama žena:
Dosta mi je usamljenih žena.
Tužnih. Ucveljenih. Napuštenih.
Čije duše plutaju
Kao boce s porukom bačene u more.
Ona ne želi da bude ništa od toga – lirski subjekat želi da je igračica na trapezu, ukrotiteljka lavova i time razbije stereotipe ženske figure u svakom smislu:
Igračica bih da sam na trapezu,
Hodačica po žici, ukrotiteljka lavova.
Kroz obruč vatre bih da skočim
U svako grlo ili srce.
U ovoj pesmi dolazi do izražaja snažan feministički stav da žena neće podleći nikakvom ugnjetavanju i smeštanju u tradicionalne okvire figure. Protest protiv muškog ugnjetavanja nalazimo u Silvijinoj pesmi pod nazivom Gljive. Ona metaforom jedne svakodnevne stvari kao što su gljive predstavlja u pesmi ženski protest i istrajnost borbe za podjednaka prava žena. Žene su kao gljive, niko ih ne vidi i ne čuje, ne zaustavlja i ne izdaje; iz zemlje tiho rastu baš kao što se ženska pobuna tiho probija kroz postojeće stigme i konvencije:
Prekonoć, vrlo
belkasto, oprezno,
Vrlo tiho,
Naši nožni prsti, naši nosevi
prodiru u glinasto tlo,
Hvataju zrak,
Niko nas ne vidi,
ne zaustavlja, ne izdaje;
Sitna zrna krče put.
Žena je u pesmi predstavljena kao neizostavan deo svakodnevnog života, biranim metaforama: žene su kao dijeta vode, police, stolovi. Jestive su, mnogo ih je. Pesma je ipak i kritika žena da se agresivnije bore za sebe i sva svoja prava kao ljudska bića. Ovim dvema pesmama se po pozivalačkom glasu može priključiti pesma Budi opaka kučka u kojoj Radmila Lazić poručuje ženama da budu opake, neistrašive i da se izbore svojim glasom i delanjima za sebe:
Budi opaka kučka,
Što udara pravo među noge.
Budi opaka kučka,
Poput noža blistaj.
Jedan od zajedničkih motiva u ženskoj poeziji obe pesnikinje jeste i gubljenje ženskog identiteta. U pesmi Usred ničega, Radmila Lazić daje sliku nezadovoljne žene. Žena iz pesme se oseća neuspelo, ništa joj nije potaman, njene vrednosti kao ljudsko biće su zgažene i ugrožene:
Umorna sam i svega sita.
Našla sam se usred Ničega.
Neko je navukao zavesu između mene i svega.
Odrednica neko se može odnositi upravo na njenog voljenog, na opšte značenja muškaraca i njihove dominantnosti; može značiti čitavo jedno mizogino društvo i njegove tradicionalne vrednosti. Nalazeći se usred ničega sa gubitkom ženskog identiteta, žena na kraju pesme samo želi da peva i tako pokaže svoj poslednji bunt: Mrtvo srce, mrtvo srce, zapevaj! Isti gubitak ženskog identiteta nalazimo u pesmi Spaljivanje veštice, gde je Silvija ženu stavila na trg, pred ljude potpuno lišenu ljudskosti predstavljajući je u obličju lutke, pikado table:
Nastanjujem
svoje voštano obličje, telo lutke.
Bolest ovde započinje: ja sam pikado tabla za veštice.
Žena je dehumanizovana i satanizovana, nju će društvo spaliti, ubiti kao đavola (poznato je da su kroz vekove, žene koje su smatrane vešticama spaljivane na lomači i time su se ubijali đavola koji je ušao u njih). Sama žena u pesmi prihvata sopstvenu sudbinu jer je ona sama protiv celog jednog društva; ako se umanje njene vrednosti, ne može napraviti štetu:
Ako sam mala, ne mogu napraviti štetu.
Ako se ne krećem, neću ništa prevrnuti. Tako sam rekla,
Sedeći pod poklopcem, sitna i nepokretna kao zrni pirinča.
Dakle, društvo ugnjetava žene kako ne bi podigle svoj glas i time napravile štetu, zato se one ućutkuju. Ženski subjekat je izgubljen u takvom svetu i kao žena u pesmi Radmile Lazić i ova žena se našla izgubljena usred ničega:
Izgubljena sam, izgubljena, u haljinama od sveg tog svetla.
Ovim pesmama se tematski pridružuje pesma Smejaću se svuda, plakaću gde stignem u kojoj Lazić govori o tome da žena nikada ne odgovara potpuno svim društvenim standardima i vrlo često biva spaljena na lomači.
Jedna od tema ženske poezije jeste i ideal ženske lepote i svi pritisci društva kako jedna žena treba da izgleda. Radmila Lazić u pesmi Kost u grlu upravo buntovničkim glasom govori o ženi koja odbija da podlegne pritisku i predstavama lepote žene koju je konstruisalo patrijarhalno društvo. Lirski subjekat se pita:
Zašto treba da sam lepa,
Zašto treba da se dopadam,
Da sam savršena kao Orhideja
Da sam vešta kao akrobata,
Da imam devet života kao mačka?
Ona govori da se ne želi da bude onakva kakvom je društvo i muškarci žele napraviti ali i da se mnogo puta opekla jer se suprostavila tradicionalizmu društva kome pripada. Pesma jeste jedna slika fabrikalizacije i seksulizacije ženskog izgleda i nemogućnost da se žena o sopstvenom izgledu i sama pita. Na sličan način Silvija u pesmi Lifting lica govori ženskoj lepoti viđenoj očima jednog društva. Lirski subjekat nam predočava strahote i boli koje žene podnose prilikom estetskih zahvata kako bi bile lepše i ženstvenije muškarcu ili muškarcima i bile više prihvaćene od strane društva kome pripadaju i lišene su čak i prava da izgledaju onako kako one žele:
Sve su to izmenili. Putujem,
Gola ko Kleopatra u dobro iskuvanom
bolničkom čaršavu,
Zapenušana od sedativa i neobično duhovita,
Kotrljam se u predvorje gde neki ljubazni čovek,
Stiska moje prste umesto mene. Tera me da
osećam kako nešto vredno,
Ističe iz prstnih ventila. Na brojku dva,
Tama me briše ko kredu sa školske table.
Feminizmi i feministički glas su prisutni u dvema veoma značajnim pesamama, životno i književno važnim za Silviju Plat. U njenoj najpoznatijoj pesmi Tatica uočavamo dve dominantne teme: temu gubitka oca i temu muškog ugnjetavanja. Muškarci su kroz istoriju vrlo često kažnjavali žene, o čemu Silvija i govori kada upoređuje ugnjetavanje žena sa Holokaustom. Ona upoređuje muškarce sa vampirima koji žive od žena i time ih ubijaju:
Ako sam morala jednog, morala sam dvojicu ubiti.
Vampira koji je tvrdio da si ti
i celo jedno leto krv mi pio.
Na Silvijin kasniji život i njeno književno stvaralaštvo je itekako uticao rani gubitak oca, što je u ovoj pesmi stvorilo neku vrstu prezira prema muškarcima i njihovoj dominantnosti. Na kraju pesme pesnikinja ubija svog oca i time ubija poslednji trag muške dominantnosti:
Kolac je u tvom debelo crnom srcu
Tatice, tatice, skote,
ja sam na slobodi.
U pesmi Ženski Lazar predstavljena su, vrlo šokantnim i sirovim slikama ugnjetavanja žene i njeno vraćanje uvek iz mrtvih. Koliko god muškarci ugnjetavali žene, one uvek nalaze snagu i glas da se tome suprostave kao što se lirski subjekat tri puta ubija ali uvek vraća u život iz osvete muškarcu:
Iz pepela,
Ustajem s kosama crvenim,
I muškarce kao zrak tamanim.
Iz izvučenih paralela izabranih pesma Radmile Lazić i izabranih pesama Silvije Plat, vidimo da se borba žena za mesto u društvu pa i svetu kome pripadaju neprekidno odvija. Isti društveni problemi o ženama se javljaju, čini se, iznova i iznova u različitim vremenskim linijama: ugnjetavanje žena, oduzimanje njihovih prava i statusa u druševnom, poslovnom, javnom, porodičnom životu, problem idealizacije, fabrikalizacije i seksualizacije žene i ženske lepote, psihička i fizička nasilja koja se i dan danas, svakodnevno dešavaju nad ženama, njihova borba za pravo glasa i potpunu samostalnost, prihvatanje u društvu kome i pripadaju, borba protiv duboko ukorenjene muške dominacije i društvenog patrijarhalizma. Videli smo da je Silvija Plat u svojoj poeziji pre pedeset i više godina govorila o ovim važnim temama kao i Radmila Lazić u svojoj poeziji, posebno u zbirci pesama Doroti Parker bluz. Feminizmi su sveprisutni u izabranim pesmama, a govore o istim problemima žena. Silvija Plat teži da svojim feminizmom izazove, šokira i uznemiri, dok je feminizam Radmile Lazić tu da pokaže jedan ženski bunt, neustrašiv i neprikosnoven, takav kakav jeste, bez cenzura i zadrški ali im je cilj isti – da se čuje i uvaži ženski glas. Ipak, jako je značajno za srpsku i svetsku književnost da se dogodio porođajfeminizma, da se ženski glas probio između tradicionalnih stega i zakona i počeo govoriti o onome što jedna žena živi svakog dana jer je – žena.
Literatura
Ana Bužinjska, Mihail Pavel Markovski, Književne teorije XX veka, poglavlje: Feminizam, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str 427–469.
Radmila Lazić, Doroti Parker bluz, Prosveta, Beograd, 2003.
Silvija Plat, Arijel, sa engleskog prevela i pogovor napisala Ljiljana Đurđić, Narodna knjiga, Beograd, 1988.
Ljiljana Đurđić, Silvija Plat i Arijel u Arijel, Narodna knjiga, Beograd, 1988, str. 84–93.
Autor: Nenad Kostić
Rad je prvobitno objavljen na blogu Filozofskog fakulteta u Niši:
https://blog.filfak.ni.ac.rs/teme/knjige-literatura/item/245-feminizmi-u-poeziji-radmile-lazic-i-silvije-plat