čovek koji je čekao smrt
U dolini je odjekivala slaba, seoska reka koje koračala svojim tokom. Lišće, smrtno žuto, milo je lepršalo po livadi, osušenoj i iznemogloj od jesenjeg žarkog sunca. Oštar, nemio vetar kosio se sa ostacima stabljika zlatnih kukuruza. Miran, prohladni zlatasti zalazak sunca mešao je svoje tople, nijanse sa jesenjim bojama najviših vrhova drveća, koja su poput ponosnih kraljeva okruživali ušuškano selo. Ptice su se svojim poslednjim cvrkutom oglašavale u zbijenim granama drveća.
Uz duboki uzdah, koji je izlazio iz osušenih usta starca, teškim se koracima peo uz strmu livadu. Njegovi tromi, teški koraci u cipelama su pritiskivali poslednje žive vlasi zlataste trave dok se hvatao prvi, prohladni mraz noći, koji se skupljao između njegovih slabih, smežuranih prstiju. Pogrbljen, gledao je preda se, dišući slabo, isprekidano i umorno. Želeo je da može ići brže, onako kako je nekada poletno i lako koračao livadama. Svojim prtima stiskao je sve jače svoj kožuh od crne vune i osećao je da se jesenja hladnoća uvlači ispod njegove odeće i u njegove ostarele kosti koje je sve teže pomerao.
Poslednji zrak sunca je ostavio zlatasti trag u njegovim tromim, plavim očima . Voleo je on zalaske sunca, one jesenje, kada su zraci slikali najlepše jesenje boje na lišću koje je ležalo na izumrloj zemlji. Sa rukama povijenim na bolnim leđima izašao je na čistinu i okrenuo se ka velikom brdnom prostranstvu sela. Jesenje boje su se prelivale kao na najlepšem platnu. Preostalo lišće je smrtno treperilo svojim zlatnim bojama na prelepom pejzažu. Starac se divio lepoti koju je jesen donosila sa sobom, tu neprolaznu lepotu koja se rađala i umirala u jednom istom trenu. Bilo je prošlo mnogo vremena od kada starac nije u svojim očima zauvek sačuvao neki tako lepi zalazak sunca. Nije disao. Želeo je da može zaustaviti taj tren, taj tren čiste jesenje lepote i igru boja na nebeskom horizontu u dodiru sa najvišim vrhovima ponosnih kraljeva sela. U tom trenu selo bi potonulo u beskraj. Starac je izustio duboki izdah koji se kovitalajući izgubio negde u pustoj dolini. Meku, beskrajnu tišinu već pospanog sela poremetio je promukli, hrapavi glas.
-„Milorade, šta radiš ovde sam?", upitao ga je glas koji mu se približavao iza leđa. Starac je dobro znao taj glas i zbog toga se nije ni pomakao sa mesta na kojem je stajao.
-„Ništa. Samo gledam zalazak sunca...", rekao je tiho kroz šapat. Starac je gledao u zalazak ni jednog trena ne odvajajući pogled sa njega.
-„Ti i tvoji zalasci sunca...Od kako te znam uvek si voleo da gledaš jesenje zalaske sunca. Nikada te nisam pitao zašto.", kazao mu je drugi starac koji je bio tik pored njega. Milorad je nekoliko dugih trenutaka bio nem.
-„Zašto voliš nekoga? Zašto voliš da živiš? Ako znaš odgovor onda ćeš znati zašto ja volim jesenje zalaske sunca.", odgovorio mu je Milorad smireno, kao da nije žurio da dođe do kraja svojih reči. Ihmet ga je gledao. Gledao ga je zbunjeno i pitao se u sebi šta ga je to Milorad bio pitao. Razmišljao je i razmišljao ali nekako nije mogao da dođe do odgovora.
-„Koji je odgovor?", Milorad ga je pitao ponovo i po prvi put skrenuo pogled ka Ihmetu i njegovim očima. Ihmet je ćutao i posmatrao zalazak sunca nadajući se da će tišina koja je bila ponovo zavladala, reći ono što on nije mogao.
-„U tome je čar. Voleti nešto ili nekoga bez nekog objašnjenja ili razloga, diviti se lepoti iako znamo da je nikada nećemo moći dohvatiti ili makar uhvatiti u svojim dlanovima na tren. Voleti znači imati prirodnu potrebu za nečim lepim i zadivljujućim.", govorio je sa velikim ushićenjem Milorad dok mu se u srcu rađala neka čudna, slatka žar. Ihmet ga je pažljivo slušao, pitajući se zašto je njegov stari prijatelj tako govorio. Poznavao ga je toliko dugo ali tada mu se činilo, mada je to potajno u sebi poricao, da ga nije poznavao dovoljno, možda zbog toga što nikada nije zašao dublje u njegovu dušu. Milorad se polako okrenuo ka njemu, gledajući ga nemo i bez ijedne reči.
-"Zašto si zaćutao? Zar ne razumeš ono što sam ti želeo reći?", Miloradu su se reči slivale niz modre izborane usne. Ihmet ga je gledao ali nije znao šta da kaže, kako da prekine tišinu. Osećao je da je toga dana, tog zalaska sunca njegov stari prijatelj bip drugačiji.
-"Znaš stari, razumem ja šta ti želiš da mi kažeš ali zašto sada pričaš o tome? Imam osećaj...imam neki čunan osećaj da te ne pozanjem dovoljno ili si se ti to iznenada promenio pod stare dane.", odgovorio je Ihmet svom starom prijatelju skrenuvši pogled ka zemlji koja je polako, iz dana u dan umirala pod koracima vrednih seljana.
-"Nisam se promenio. To sam ja, Milorad, od onoga dana kada smo se prvi put igrali zajedno na livadi.", kazao mu je gledajući sve vreme u njegovo smežurano lice. Ihmet je teško disao. Sunce se već bilo sakrilo iza mogrih brda i kruna od lišća seoskih kraljeva.
-"Sećam se toga dana... iako je prošlo više od šest decenija naših života. Šta ti je život...u jednom trenu smo deca a već u drugom stari ljudi.", kazao je uz blagi uzdah Ihmet. Ihmetu je srce postalo teško, kao da se od boli i tuge skupilo u njegovim grudima. Nekoliko kapljica suza su skupilo u krajevima njegovih umornih očiju dok je osećao žar na svojim obrazima. Milorad je skupio snage za svoje reči.
-"Ne žali za tim, stari moj prijatelju. Život je sve to. Čudo koje se ne da objasniti nikakvim rečima. Šta se tu uma žaliti, čovek se rodi i umre a između živi, životari onako kako najbolje zna i ume.", rekao je Milorad buntovničkim glasom, protiveći se Ihmetovoj žalosti za prošlim životom koji se više nikada neće vratiti. Ihmet ga nije gledao, nemo je ćutao pogleda izgubljenog u dalekim ivicama već potonulih u mrak brda i gora koje su kao venci okruživale malo selo skriveno od sveta.
-"Ne žalim ja svoj život, proživeo sam ga onako kako mi je bilo napisano da ga proživim. Žalim ovaj svet, što ljudi odlaze a on ostaje, gleda kako ljudi umiru a on živi.", pričao je sa bolom i čemerom Ihmet dok je svoje prste stiskao u pesnicu. Miloradu su njegove reči probudile sećanja koja su ga obuvatila svojim velom.
Milorad je teško disao dok se sećao celog svog života: sećao se detinjstva, mladosti, kada su ga oženili, kada je dobio prvo muško dete, kada su zajedno slavili svoju krsnu slavu , sekli badnjak za Božić, kada je prvi put njegov sin Vukašin zajedno sa njim kosio zelenu travu u rano proleće , kada ga je ispraćao u seosku školu i kada ga je ispraćao na put u daleke zemlje. Sećao se on svega toga, jasno i čisto kao da je ceo svoj život proživljavao ponovo u tom trenu. Učinilo mu se da ponovo može da čuje glasove njegove žene i sina Vukašina, sve te drage glasove, da je mogao da oseti svaki dodir ruke njegove žene i svog sina, činilo mu se da ih opet vidi tu pored sebe, kao da su ponovo bili s njim tu u tom jednom trenu. Činilo mu se da nije pored njega stajao njegov prijatelj Ihmet, da nikada ne bi znao da su sva ta sećanja samo to a ne stvarnost. Obojica su ćutali, prepuštali se svojim sećanjima na davno izgubljene živote koje su jarko želeli da se vrate. Ali noć je već bila pristigla u maleno i mirno selo koje je bilo obasjano svećama iz kuća seoskih ljudi koji su se pripremali za spavanje.
Milorad i Ihmet su i dalje stajali na istom mestu, u svoji mislima i u svojim uspomenama. Milorad se sa velikom tugom sećao svoje žene Simke koju je bolest odnela iz njegovog života već u prvim decenijama njihovog zajedničkog života. Teška srca je odbijao to od sebe, to da je njegova prva i jedina ljubav otišla tako rano iz njegovog života. Voleo ju je mnogo a i ona je njega volela istom merom a eto život ih je bio razdvojio suviše rano. Sećao se on i svog sina jedinca Vukašina, kako ga je prvi put bio držao u naručju, kako ga je noćima uspavljivao uspavankama koje je sam izmišljao, kako ga je privijao uz svoje grudi kako bi umirio njegov plač. Sećao se i kako ga je učio da jaše njihovog porodičnog konja, kako da seče slavski kolač i da govori molitve Bogu. Svim svojim srcem, onim jakim, čvrstim srcem ga je voleo i svojom očinksom ljubavlju čuvao. On je bio njegov ponos, ponos njegove porodice, njegovog doma i njegovih predaka. Svakim danom ga je voleo svim svojim srcem, gledao ga kako iz malog dečaka raste u mladića a iz mladića u zdravog i jakog muškarca. Sećao se kako su zajedno orali njive, pili njihovu rakiju, brali plodove njihovog voćnjaka i koslili prolećnu prvu travu. Osećao je vatru u grudima, kako se žar rasplamsava na njegovim starim, hladnim obrazima, kako mu noge klecaju a suze se slivaju niz lice na hladnu, već mrtvu zemlju. Želeo je da bude dovoljno jak, da pobedi suze koje su odavale njegovu slabost. Ali nije mogao, nije mogao da odagna bol koja se kao igla zabadala ispod njegove duše i koja ga je podjednako bolela i bola sve više i dublje. Nije mogao da živi onako kako je nekada živeo, onda kada je imao svoju ženu u sina jedinca pored svog srca, da ga greju svojom nemerljivom ljubavlju. A eto, on je tada stajao na tom mestu potpuno sam na svetu, bez ikoga da ga voli, bez žene koju mu je bolest odnela i sina Vukašina koga su ubili u vojci. Imao je samo tada, u tom trenu svog starog prijatelja Ihmeta, i bilo mu je nekkao drago da je on bio bar tu sa njim, u tom sumraku, u tom predvečerju koje je bilo obuzelo čitavo maleno selo. Ihmet mu je bio kao brat koga nikada nije zaista imao, sa kim je delio sve, i dobro i zlo, i zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, sreću i nesreću, život i smrt. Život mu je bio oduzeo sve što je ikada imao, sve što je ikada voleo i sve za šta je svim svojim životom živeo.
Milorad je isputio ispustio nekoliko teških kapljica suza na zemlju, kojima nije želeo da remeti taj trenutak u kojem su on i Ihmet prizivali sećanja iz prošlih dana. Ihmet je stajao tih i nem, nije mogao da odvoji pogled od senki gora i brda koje su ih pokrivale velom svojih tamnih velova. Obojica su plakali. Milorad prisećajući se svoje žene i sina a Ihmet prisećajući se svog teškog detinjstva, rada, teškog života i mnogo boli i tuge koje su ga pratile od rođenja. Bili su oni tu, na tom mestu, ni sami ne znajući zašto su zajedno u tom trenutku plakali. Činilo se da je taj zalazak sunca bio drugačiji, setnijiod bilo kog drugog zalaska sunca.
Noć ih je skrivala dok su se iz sećanja vraćali u stavrnost koja ih je bolela. Nijedan od njih dvojice nije mogao da progovori, njihove reči su im bile zapele za grlo kao knedla i nisu mogli da kažu makar bilo šta što bi prekinulo tu večnu tišinu. Ipak, Miloradu se srce migoljilo u grudima.
-"Eh...sve je to prošlo druže moj. Vredi li žaliti za tim? Vredi li plakati za životom?", govorio je Milorad kroz zube. Ihmet ga je pogledao prodornim očima u kojima su svetlucale staračke suze. Gledali su se nekoliko trenutaka ali reči su bile izostale. Ihmetu se duša bila razlila telom poput mastila na straom pocepanom papiru. Žalio je sebe, svoj život koji kao da nije bio namenjen njemu. Žalio je svaku sekundu svog postojanja u svom nametnutom životu.
-"Ne vredi žaliti, ali moja duša žali mnogo i pati za mojim životom. Ali znam ja Milorade, da život dođe i prođe, samo nas na kraju čeka prokleta smrt!", povikao je Ihmet iznemoglim glasom prožetim besom i čemerom. Milorad je nekoliko trenutaka razmišljao gledajući u senke. Srce mu je progovorilo.
-"Šta je život ako ne čekanje smrti. Svi mi čekamo smrt da dođe po nas jednog dana. I doći će jednom a kada jednom dođe nikada više neće otići.", rekao je Milorad kroz suze dok se njegov glas gubio negde iza gora u senkama već hladne noći. Ihmet je zanemeo. Nije mogao da išta više da kaže. Reči Milorada su mu se zarile duboko u dušu ostavljajući večni trag. Taj trag pun istine i bola, tuge i čemera za životom koji prolazi. Bilo je u njima previše istine. Život je prolazio.
-"Hajdemo kući Milorade. Pao je mrak. Idemo kući, a život će i onako proći.", rekao mu je Ihmet brišući svoje suze prstima drugom rukom stegnuvši mu rame. Milorad je još nekoliko ćutao. Želeo je on da ima kome da ode kući, da ima ko da ga prečeka na kućnom pragu. Ali nije imao. Bio je sam. Čekala ga je samo praznai hladan kuća koju već dugo nije mogao nazvati domom. Suze su mu krenule iz očiju ali ih je snažnim ,starim prstima obrisao sa lica ne puštajući ih da odaju nejgovu nesrećnost. Znao je to samo on i njeogovo napuklo staračko srce.
-"Hajdemo. Već je postalo hladnije nego inače. Jesen je zasigurno pristigla u naše selo. Možda će uskoro stići i smrt", rekao je tiho Milorad i polako krenuo za svojim prijateljem Ihemtom.
Ušao je kasnije Milorad u svoju staru kuću. Mrakom je zasvetlela mala sveća dok je njena svetlost slabo tinjala. Milorad je šetao po kući, praznog srca i pune glave sećanja i misli. Gledao je na slaboj svetlosti stare, pocepane slike njega, njegove žene i sina Vukašina. I tada, i posle toliko godina i vremena njihov odlazak ga je mnogo zaboleo. Kao i sveća i njegovo staračko srce se krunilo i slabo kucalo u njegovim grudima. Njegovi prsti su drhtali a duša ga je čudno bolela. U miru, bolnoj tišini je večerao dok je napolju hučao vetar jeseni. Pre nego što je legao da spava, još nekoliko trenutaka je mislio i gledao sliku svoje žene i sina. Nekoliko kapi su se ocrtale na izbledeloj slici. Poljubio je sliku i pomislio kako će sutradan otići na njihov grob. Još jednom je udahnuo, pomolio se Gospodu i legao da spava. Sklopio je svoje umorne oči i čekao sutra. Čekao je i smrt. Bio je čovek čiji je život bio čekanje smrti.
Nije znao da je tada, te noći smrt došla i po njega.
Autor: Nenad Kostić
Uz duboki uzdah, koji je izlazio iz osušenih usta starca, teškim se koracima peo uz strmu livadu. Njegovi tromi, teški koraci u cipelama su pritiskivali poslednje žive vlasi zlataste trave dok se hvatao prvi, prohladni mraz noći, koji se skupljao između njegovih slabih, smežuranih prstiju. Pogrbljen, gledao je preda se, dišući slabo, isprekidano i umorno. Želeo je da može ići brže, onako kako je nekada poletno i lako koračao livadama. Svojim prtima stiskao je sve jače svoj kožuh od crne vune i osećao je da se jesenja hladnoća uvlači ispod njegove odeće i u njegove ostarele kosti koje je sve teže pomerao.
Poslednji zrak sunca je ostavio zlatasti trag u njegovim tromim, plavim očima . Voleo je on zalaske sunca, one jesenje, kada su zraci slikali najlepše jesenje boje na lišću koje je ležalo na izumrloj zemlji. Sa rukama povijenim na bolnim leđima izašao je na čistinu i okrenuo se ka velikom brdnom prostranstvu sela. Jesenje boje su se prelivale kao na najlepšem platnu. Preostalo lišće je smrtno treperilo svojim zlatnim bojama na prelepom pejzažu. Starac se divio lepoti koju je jesen donosila sa sobom, tu neprolaznu lepotu koja se rađala i umirala u jednom istom trenu. Bilo je prošlo mnogo vremena od kada starac nije u svojim očima zauvek sačuvao neki tako lepi zalazak sunca. Nije disao. Želeo je da može zaustaviti taj tren, taj tren čiste jesenje lepote i igru boja na nebeskom horizontu u dodiru sa najvišim vrhovima ponosnih kraljeva sela. U tom trenu selo bi potonulo u beskraj. Starac je izustio duboki izdah koji se kovitalajući izgubio negde u pustoj dolini. Meku, beskrajnu tišinu već pospanog sela poremetio je promukli, hrapavi glas.
-„Milorade, šta radiš ovde sam?", upitao ga je glas koji mu se približavao iza leđa. Starac je dobro znao taj glas i zbog toga se nije ni pomakao sa mesta na kojem je stajao.
-„Ništa. Samo gledam zalazak sunca...", rekao je tiho kroz šapat. Starac je gledao u zalazak ni jednog trena ne odvajajući pogled sa njega.
-„Ti i tvoji zalasci sunca...Od kako te znam uvek si voleo da gledaš jesenje zalaske sunca. Nikada te nisam pitao zašto.", kazao mu je drugi starac koji je bio tik pored njega. Milorad je nekoliko dugih trenutaka bio nem.
-„Zašto voliš nekoga? Zašto voliš da živiš? Ako znaš odgovor onda ćeš znati zašto ja volim jesenje zalaske sunca.", odgovorio mu je Milorad smireno, kao da nije žurio da dođe do kraja svojih reči. Ihmet ga je gledao. Gledao ga je zbunjeno i pitao se u sebi šta ga je to Milorad bio pitao. Razmišljao je i razmišljao ali nekako nije mogao da dođe do odgovora.
-„Koji je odgovor?", Milorad ga je pitao ponovo i po prvi put skrenuo pogled ka Ihmetu i njegovim očima. Ihmet je ćutao i posmatrao zalazak sunca nadajući se da će tišina koja je bila ponovo zavladala, reći ono što on nije mogao.
-„U tome je čar. Voleti nešto ili nekoga bez nekog objašnjenja ili razloga, diviti se lepoti iako znamo da je nikada nećemo moći dohvatiti ili makar uhvatiti u svojim dlanovima na tren. Voleti znači imati prirodnu potrebu za nečim lepim i zadivljujućim.", govorio je sa velikim ushićenjem Milorad dok mu se u srcu rađala neka čudna, slatka žar. Ihmet ga je pažljivo slušao, pitajući se zašto je njegov stari prijatelj tako govorio. Poznavao ga je toliko dugo ali tada mu se činilo, mada je to potajno u sebi poricao, da ga nije poznavao dovoljno, možda zbog toga što nikada nije zašao dublje u njegovu dušu. Milorad se polako okrenuo ka njemu, gledajući ga nemo i bez ijedne reči.
-"Zašto si zaćutao? Zar ne razumeš ono što sam ti želeo reći?", Miloradu su se reči slivale niz modre izborane usne. Ihmet ga je gledao ali nije znao šta da kaže, kako da prekine tišinu. Osećao je da je toga dana, tog zalaska sunca njegov stari prijatelj bip drugačiji.
-"Znaš stari, razumem ja šta ti želiš da mi kažeš ali zašto sada pričaš o tome? Imam osećaj...imam neki čunan osećaj da te ne pozanjem dovoljno ili si se ti to iznenada promenio pod stare dane.", odgovorio je Ihmet svom starom prijatelju skrenuvši pogled ka zemlji koja je polako, iz dana u dan umirala pod koracima vrednih seljana.
-"Nisam se promenio. To sam ja, Milorad, od onoga dana kada smo se prvi put igrali zajedno na livadi.", kazao mu je gledajući sve vreme u njegovo smežurano lice. Ihmet je teško disao. Sunce se već bilo sakrilo iza mogrih brda i kruna od lišća seoskih kraljeva.
-"Sećam se toga dana... iako je prošlo više od šest decenija naših života. Šta ti je život...u jednom trenu smo deca a već u drugom stari ljudi.", kazao je uz blagi uzdah Ihmet. Ihmetu je srce postalo teško, kao da se od boli i tuge skupilo u njegovim grudima. Nekoliko kapljica suza su skupilo u krajevima njegovih umornih očiju dok je osećao žar na svojim obrazima. Milorad je skupio snage za svoje reči.
-"Ne žali za tim, stari moj prijatelju. Život je sve to. Čudo koje se ne da objasniti nikakvim rečima. Šta se tu uma žaliti, čovek se rodi i umre a između živi, životari onako kako najbolje zna i ume.", rekao je Milorad buntovničkim glasom, protiveći se Ihmetovoj žalosti za prošlim životom koji se više nikada neće vratiti. Ihmet ga nije gledao, nemo je ćutao pogleda izgubljenog u dalekim ivicama već potonulih u mrak brda i gora koje su kao venci okruživale malo selo skriveno od sveta.
-"Ne žalim ja svoj život, proživeo sam ga onako kako mi je bilo napisano da ga proživim. Žalim ovaj svet, što ljudi odlaze a on ostaje, gleda kako ljudi umiru a on živi.", pričao je sa bolom i čemerom Ihmet dok je svoje prste stiskao u pesnicu. Miloradu su njegove reči probudile sećanja koja su ga obuvatila svojim velom.
Milorad je teško disao dok se sećao celog svog života: sećao se detinjstva, mladosti, kada su ga oženili, kada je dobio prvo muško dete, kada su zajedno slavili svoju krsnu slavu , sekli badnjak za Božić, kada je prvi put njegov sin Vukašin zajedno sa njim kosio zelenu travu u rano proleće , kada ga je ispraćao u seosku školu i kada ga je ispraćao na put u daleke zemlje. Sećao se on svega toga, jasno i čisto kao da je ceo svoj život proživljavao ponovo u tom trenu. Učinilo mu se da ponovo može da čuje glasove njegove žene i sina Vukašina, sve te drage glasove, da je mogao da oseti svaki dodir ruke njegove žene i svog sina, činilo mu se da ih opet vidi tu pored sebe, kao da su ponovo bili s njim tu u tom jednom trenu. Činilo mu se da nije pored njega stajao njegov prijatelj Ihmet, da nikada ne bi znao da su sva ta sećanja samo to a ne stvarnost. Obojica su ćutali, prepuštali se svojim sećanjima na davno izgubljene živote koje su jarko želeli da se vrate. Ali noć je već bila pristigla u maleno i mirno selo koje je bilo obasjano svećama iz kuća seoskih ljudi koji su se pripremali za spavanje.
Milorad i Ihmet su i dalje stajali na istom mestu, u svoji mislima i u svojim uspomenama. Milorad se sa velikom tugom sećao svoje žene Simke koju je bolest odnela iz njegovog života već u prvim decenijama njihovog zajedničkog života. Teška srca je odbijao to od sebe, to da je njegova prva i jedina ljubav otišla tako rano iz njegovog života. Voleo ju je mnogo a i ona je njega volela istom merom a eto život ih je bio razdvojio suviše rano. Sećao se on i svog sina jedinca Vukašina, kako ga je prvi put bio držao u naručju, kako ga je noćima uspavljivao uspavankama koje je sam izmišljao, kako ga je privijao uz svoje grudi kako bi umirio njegov plač. Sećao se i kako ga je učio da jaše njihovog porodičnog konja, kako da seče slavski kolač i da govori molitve Bogu. Svim svojim srcem, onim jakim, čvrstim srcem ga je voleo i svojom očinksom ljubavlju čuvao. On je bio njegov ponos, ponos njegove porodice, njegovog doma i njegovih predaka. Svakim danom ga je voleo svim svojim srcem, gledao ga kako iz malog dečaka raste u mladića a iz mladića u zdravog i jakog muškarca. Sećao se kako su zajedno orali njive, pili njihovu rakiju, brali plodove njihovog voćnjaka i koslili prolećnu prvu travu. Osećao je vatru u grudima, kako se žar rasplamsava na njegovim starim, hladnim obrazima, kako mu noge klecaju a suze se slivaju niz lice na hladnu, već mrtvu zemlju. Želeo je da bude dovoljno jak, da pobedi suze koje su odavale njegovu slabost. Ali nije mogao, nije mogao da odagna bol koja se kao igla zabadala ispod njegove duše i koja ga je podjednako bolela i bola sve više i dublje. Nije mogao da živi onako kako je nekada živeo, onda kada je imao svoju ženu u sina jedinca pored svog srca, da ga greju svojom nemerljivom ljubavlju. A eto, on je tada stajao na tom mestu potpuno sam na svetu, bez ikoga da ga voli, bez žene koju mu je bolest odnela i sina Vukašina koga su ubili u vojci. Imao je samo tada, u tom trenu svog starog prijatelja Ihmeta, i bilo mu je nekkao drago da je on bio bar tu sa njim, u tom sumraku, u tom predvečerju koje je bilo obuzelo čitavo maleno selo. Ihmet mu je bio kao brat koga nikada nije zaista imao, sa kim je delio sve, i dobro i zlo, i zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, sreću i nesreću, život i smrt. Život mu je bio oduzeo sve što je ikada imao, sve što je ikada voleo i sve za šta je svim svojim životom živeo.
Milorad je isputio ispustio nekoliko teških kapljica suza na zemlju, kojima nije želeo da remeti taj trenutak u kojem su on i Ihmet prizivali sećanja iz prošlih dana. Ihmet je stajao tih i nem, nije mogao da odvoji pogled od senki gora i brda koje su ih pokrivale velom svojih tamnih velova. Obojica su plakali. Milorad prisećajući se svoje žene i sina a Ihmet prisećajući se svog teškog detinjstva, rada, teškog života i mnogo boli i tuge koje su ga pratile od rođenja. Bili su oni tu, na tom mestu, ni sami ne znajući zašto su zajedno u tom trenutku plakali. Činilo se da je taj zalazak sunca bio drugačiji, setnijiod bilo kog drugog zalaska sunca.
Noć ih je skrivala dok su se iz sećanja vraćali u stavrnost koja ih je bolela. Nijedan od njih dvojice nije mogao da progovori, njihove reči su im bile zapele za grlo kao knedla i nisu mogli da kažu makar bilo šta što bi prekinulo tu večnu tišinu. Ipak, Miloradu se srce migoljilo u grudima.
-"Eh...sve je to prošlo druže moj. Vredi li žaliti za tim? Vredi li plakati za životom?", govorio je Milorad kroz zube. Ihmet ga je pogledao prodornim očima u kojima su svetlucale staračke suze. Gledali su se nekoliko trenutaka ali reči su bile izostale. Ihmetu se duša bila razlila telom poput mastila na straom pocepanom papiru. Žalio je sebe, svoj život koji kao da nije bio namenjen njemu. Žalio je svaku sekundu svog postojanja u svom nametnutom životu.
-"Ne vredi žaliti, ali moja duša žali mnogo i pati za mojim životom. Ali znam ja Milorade, da život dođe i prođe, samo nas na kraju čeka prokleta smrt!", povikao je Ihmet iznemoglim glasom prožetim besom i čemerom. Milorad je nekoliko trenutaka razmišljao gledajući u senke. Srce mu je progovorilo.
-"Šta je život ako ne čekanje smrti. Svi mi čekamo smrt da dođe po nas jednog dana. I doći će jednom a kada jednom dođe nikada više neće otići.", rekao je Milorad kroz suze dok se njegov glas gubio negde iza gora u senkama već hladne noći. Ihmet je zanemeo. Nije mogao da išta više da kaže. Reči Milorada su mu se zarile duboko u dušu ostavljajući večni trag. Taj trag pun istine i bola, tuge i čemera za životom koji prolazi. Bilo je u njima previše istine. Život je prolazio.
-"Hajdemo kući Milorade. Pao je mrak. Idemo kući, a život će i onako proći.", rekao mu je Ihmet brišući svoje suze prstima drugom rukom stegnuvši mu rame. Milorad je još nekoliko ćutao. Želeo je on da ima kome da ode kući, da ima ko da ga prečeka na kućnom pragu. Ali nije imao. Bio je sam. Čekala ga je samo praznai hladan kuća koju već dugo nije mogao nazvati domom. Suze su mu krenule iz očiju ali ih je snažnim ,starim prstima obrisao sa lica ne puštajući ih da odaju nejgovu nesrećnost. Znao je to samo on i njeogovo napuklo staračko srce.
-"Hajdemo. Već je postalo hladnije nego inače. Jesen je zasigurno pristigla u naše selo. Možda će uskoro stići i smrt", rekao je tiho Milorad i polako krenuo za svojim prijateljem Ihemtom.
Ušao je kasnije Milorad u svoju staru kuću. Mrakom je zasvetlela mala sveća dok je njena svetlost slabo tinjala. Milorad je šetao po kući, praznog srca i pune glave sećanja i misli. Gledao je na slaboj svetlosti stare, pocepane slike njega, njegove žene i sina Vukašina. I tada, i posle toliko godina i vremena njihov odlazak ga je mnogo zaboleo. Kao i sveća i njegovo staračko srce se krunilo i slabo kucalo u njegovim grudima. Njegovi prsti su drhtali a duša ga je čudno bolela. U miru, bolnoj tišini je večerao dok je napolju hučao vetar jeseni. Pre nego što je legao da spava, još nekoliko trenutaka je mislio i gledao sliku svoje žene i sina. Nekoliko kapi su se ocrtale na izbledeloj slici. Poljubio je sliku i pomislio kako će sutradan otići na njihov grob. Još jednom je udahnuo, pomolio se Gospodu i legao da spava. Sklopio je svoje umorne oči i čekao sutra. Čekao je i smrt. Bio je čovek čiji je život bio čekanje smrti.
Nije znao da je tada, te noći smrt došla i po njega.
Autor: Nenad Kostić