Me'med, crvena bandana i pahuljica, semezdin mehmedinovic
14. oktobar 2021.
Da li bolesti mogu imati veze sa zaboravom ili on dolazi bez ikakvih razloga? Knjiga Mehemdinovića nam upravo pokazuje vezu između ova dva naizgled nespojiva pojma. Ova knjiga jeste intimna ispovest kao one koje nalazimo u dnevnicima, o jednoj porodici i bolesti usred koja se našla: zaborav. Knjiga je strukturno podeljena na tri autobiografska prozna teksta u kojima su predstavljeni članovi autorove porodice a koji itekako imaju svoja smislena značenja, koja se otkrivaju čitaocu u vrlo intimnim detaljima ove knjige: Me’med kao sam autor, Crvena bandana kao njegov sin i Pahuljica kao njegova supruga a svi oni obitavaju, svako na svoj način, oko jednog centralnog, potresnog pojma za njih a to jeste - zaborav. Svako od njih se suočava sa zaboravom i iznalazi načine da pobegne od zaborava. U prvoj ispovesti Me’med autor se suočava sa srčanim udarom kao i to kako je na njega uticala emotivno, fizički i duhovno taj udar. Prvi put se svesno priseća da je u tuđoj zemlji, da govori drugim jezikom, tamo gde ga smatraju nepoželjnim, gde nema prijatelje i da je daleko od svog grada i svoje zemlje osim u sećanjima. On se našao u sopstvenoj samoći gde ga vreba zaborav i on nalazi načine da se izbori sa njima upravo pišući ove dnevničke isposveti. I on se obraća u ovim isposvestima sebi, sinu i svojoj supruzi te je intimnost i bliskost sveprisutna u samoj naraciji i načinu pripovedanja. Jezik knjige je topao, mio, blizak ljudskosti i običnosti života a opet dovoljno snažan da prodre kroz bolest zaborava i dođe do srca čitalaca.
U drugoj dnevničkoj ispovesti pod nazivom Crvena bandana (marama) autor se obraća svom sinu. On mu ostavlja tekst kao tragove sećanja na njihovo putovanje u pustinju kao bi Harun snimao neverovatne pojave u prirodi. To putovanje je utoliko značajno za njega koliko i za samog autora (njegovog oca) jer je to za njega i putovanje u prošlost, u ratno doba osamdesetih i devedestih u Bosni kao i njihov beg u tuđu zemlju gde se sada našao u potpunoj samoći. Za njegovog sina je spas od zaborava u slikama a njemu u pisanju dnevnika. Rečenice su pune intimnosti i usamljenosti kao i vapaja da se iskoleba iz kandži zaborava. Ne zadugo, zaborav postaje autorova opsesija i strah te se kroz ispovesti sinu i on seća i priseća svog sina kada je bio dete. To su slike pune očinske nežnosti, sećanja i potrebe za bliskošću koja vremenom bledi između oca i sina usled generacijskog jaza, seljenja sa jednog mesta na drugo, kao i zbog samog odrastanja deteta.
U trećoj ispovesti Pahuljica autor sa puno nežnosti koja je oslobođena patetike, melanholije i usamljenosti priča priču o svojoj supruzi i njenoj borbi sa zaboravom nakon što je doživela moždani udar koji joj je izazvao gubitak sećanja. I te rečenice su pune nežnosti, topline i borbom protiv zaborava, čini se da je čitava porodica obolela od nevidljive bolesti koja se naziva zaboravom. Autor se suočava i sa svojim zaboravom i usamljenošću koju je nastojao opisati ovom knjigom isto toliko koliko i sa strahom od gubitka saputnice i zajedničke borbe protiv njene bolesti. I to su male borbe svakog dana u kojima drugi ljudi žive neometano. Kroz ovu ispovest, otkriva nam se autorov unutrašnje stanje kao i prodiranje u žensku svest i osećanja njegove supruge, intimne i tople detalje ljubavi između njih kao i povratak jedno drugom ponavaljanjima sećanja, što je neprestano trčanje u suprotnom pravcu od zaborava. Ipak, ovde nam autor pokazuje, na potpuno nenametljiv a opet neža način, da granica u ljubavi nema u stalnom putovanju između prošlosti i sadašnjosti, sećanja i zaborava.
Ova knjiga svedoči o jednoj intimnoj ispovesti čoveka koga je zadesio potresni zaborav usled jednog srčanog, jednog moždanog i jednog životnog udara, o jednoj usamljenosti u tuđoj zemlji i potrazi za prihvatanjem kroz sasvim pročišćene i nežne slike iz života sva tri junaka ove knjige koji, čini nam se, ne moraju zaista da postoje da bismo potpuno utonuli u nežnu, isceliteljsku, posve ljudsku priču ove knjige.
Autor: Nenad Kostić
U drugoj dnevničkoj ispovesti pod nazivom Crvena bandana (marama) autor se obraća svom sinu. On mu ostavlja tekst kao tragove sećanja na njihovo putovanje u pustinju kao bi Harun snimao neverovatne pojave u prirodi. To putovanje je utoliko značajno za njega koliko i za samog autora (njegovog oca) jer je to za njega i putovanje u prošlost, u ratno doba osamdesetih i devedestih u Bosni kao i njihov beg u tuđu zemlju gde se sada našao u potpunoj samoći. Za njegovog sina je spas od zaborava u slikama a njemu u pisanju dnevnika. Rečenice su pune intimnosti i usamljenosti kao i vapaja da se iskoleba iz kandži zaborava. Ne zadugo, zaborav postaje autorova opsesija i strah te se kroz ispovesti sinu i on seća i priseća svog sina kada je bio dete. To su slike pune očinske nežnosti, sećanja i potrebe za bliskošću koja vremenom bledi između oca i sina usled generacijskog jaza, seljenja sa jednog mesta na drugo, kao i zbog samog odrastanja deteta.
U trećoj ispovesti Pahuljica autor sa puno nežnosti koja je oslobođena patetike, melanholije i usamljenosti priča priču o svojoj supruzi i njenoj borbi sa zaboravom nakon što je doživela moždani udar koji joj je izazvao gubitak sećanja. I te rečenice su pune nežnosti, topline i borbom protiv zaborava, čini se da je čitava porodica obolela od nevidljive bolesti koja se naziva zaboravom. Autor se suočava i sa svojim zaboravom i usamljenošću koju je nastojao opisati ovom knjigom isto toliko koliko i sa strahom od gubitka saputnice i zajedničke borbe protiv njene bolesti. I to su male borbe svakog dana u kojima drugi ljudi žive neometano. Kroz ovu ispovest, otkriva nam se autorov unutrašnje stanje kao i prodiranje u žensku svest i osećanja njegove supruge, intimne i tople detalje ljubavi između njih kao i povratak jedno drugom ponavaljanjima sećanja, što je neprestano trčanje u suprotnom pravcu od zaborava. Ipak, ovde nam autor pokazuje, na potpuno nenametljiv a opet neža način, da granica u ljubavi nema u stalnom putovanju između prošlosti i sadašnjosti, sećanja i zaborava.
Ova knjiga svedoči o jednoj intimnoj ispovesti čoveka koga je zadesio potresni zaborav usled jednog srčanog, jednog moždanog i jednog životnog udara, o jednoj usamljenosti u tuđoj zemlji i potrazi za prihvatanjem kroz sasvim pročišćene i nežne slike iz života sva tri junaka ove knjige koji, čini nam se, ne moraju zaista da postoje da bismo potpuno utonuli u nežnu, isceliteljsku, posve ljudsku priču ove knjige.
Autor: Nenad Kostić