Uhvati zeca, lana bastašić
5. novembar 2021.
Siguran sam da su svi u regionu čuli za roman prvenac Lane Bastašić "Uhvati zeca" ako ne i čitali. Čini se da je sve već rečeno o njemu pa i sama autorka u pogovoru knjige i intervjuima.
Kao što je Lana rekla "prvim romanom učiš kako da pišeš romane" i to jeste ovde slučaj. Sa stanovišta tumačenja književnosti, ovaj roman je vrlo pažljivo i planirano struktuiran i konstruisan, sve ima svoje mesto i neku funkciju. Po ugledu na strukturu "Alise u zemlji čuda", Luisa Kerola, telo romana čine 12 poglavlja glavne radnje i 12 poglavlja koja su u funkciji retrospekcije pripovedača romana tj. junakinje Sare. Tako se glavna radnja usporava i rasteže, dajući čitaocima delove koje će uklopiti u glavni tok ovog romana. Jezik romana je čitak, postoje neka opšta mesta ali i vrlo dobri opisi, najviše opisa zvukova što je za autorku bilo važno da ostavi u romanu. Roman prati priču između dve prijateljice Sare i Le(j)le i njihovog putovanja u Beč. Ono što se može zameriti romanu jeste nedovoljno učvršćivanje junaka, nešto po čemu će oni sigurno i motivisano postojati. U nekim delovima manjka motivacije kao i sam odnos između dve drugarice gde ima dosta nemotivisanih mesta. Ne bih se složio da je Lana naša Elena Ferante, kako je upoređuju. Ni da je ovaj roman opisuje balkansku zemlju čuda. Kroz roman se nenametljivo provlači istorijski elementi Bosne koji su uočljivi u osobinama junakinje Le(j)le. I sama autorka je rekla da je želela da ako piše o Bosni (jer i kod nje se javila određena nostalgičnost zbog preseljenja u Barselonu) tako što će je predstaviti kao osobu od krvi i mesa, sa osobinama i ljudskim crtama. I to je donekle uspelo, moram da priznam. Kraj je kao što su to mnogi drugi rekli vrlo efektan (mada se zbog manjka te motivisanosti mogao naslutiti). Po uzoru na Džojsa, ovaj roman je jedna kugla sa strukturom "Alise u zemlji čuda" i pričom dve prijateljice u kontekstu road-trip romana.
Roman mi se dopao iako sam imao utisak na početku da ga neću nastaviti čitati (jer sam prethodno čitao Laninu zbirku priča "Mliječni zubi" gde sam se upoznao sa njenim stilom pisanja) i moj horizont očekivanja je utoliko bio veći za prvi roman. Zasigurno je da je jedan od možda najboljih romana prvenaca sa kojim se mi kao čitaoci upoznajemo sa piscem. Bez obzira što je roman bio nominovan za NIN-ovu nagradu i to da je osvojio još nagrada, ne treba stavljati roman u čitanje na osnovu toga.
Uhvati zeca (pohvala za sam naziv romana koji savršeno predstavlja ceo roman i ono što je neka poruka romana) jeste jedna velika slagalica koja je precizno i smisleno konstruisana a potom data čitaocima da je sastavljaju. Sve pohvale za trud i posvećenost koja se vidi Laninom procesu pisanja ovog romana u kome ništa nije slučajno i bez neke funkcije koja čini celinu romana. Iz malih delova nastaje celina.
Autor: Nenad Kostić
Kao što je Lana rekla "prvim romanom učiš kako da pišeš romane" i to jeste ovde slučaj. Sa stanovišta tumačenja književnosti, ovaj roman je vrlo pažljivo i planirano struktuiran i konstruisan, sve ima svoje mesto i neku funkciju. Po ugledu na strukturu "Alise u zemlji čuda", Luisa Kerola, telo romana čine 12 poglavlja glavne radnje i 12 poglavlja koja su u funkciji retrospekcije pripovedača romana tj. junakinje Sare. Tako se glavna radnja usporava i rasteže, dajući čitaocima delove koje će uklopiti u glavni tok ovog romana. Jezik romana je čitak, postoje neka opšta mesta ali i vrlo dobri opisi, najviše opisa zvukova što je za autorku bilo važno da ostavi u romanu. Roman prati priču između dve prijateljice Sare i Le(j)le i njihovog putovanja u Beč. Ono što se može zameriti romanu jeste nedovoljno učvršćivanje junaka, nešto po čemu će oni sigurno i motivisano postojati. U nekim delovima manjka motivacije kao i sam odnos između dve drugarice gde ima dosta nemotivisanih mesta. Ne bih se složio da je Lana naša Elena Ferante, kako je upoređuju. Ni da je ovaj roman opisuje balkansku zemlju čuda. Kroz roman se nenametljivo provlači istorijski elementi Bosne koji su uočljivi u osobinama junakinje Le(j)le. I sama autorka je rekla da je želela da ako piše o Bosni (jer i kod nje se javila određena nostalgičnost zbog preseljenja u Barselonu) tako što će je predstaviti kao osobu od krvi i mesa, sa osobinama i ljudskim crtama. I to je donekle uspelo, moram da priznam. Kraj je kao što su to mnogi drugi rekli vrlo efektan (mada se zbog manjka te motivisanosti mogao naslutiti). Po uzoru na Džojsa, ovaj roman je jedna kugla sa strukturom "Alise u zemlji čuda" i pričom dve prijateljice u kontekstu road-trip romana.
Roman mi se dopao iako sam imao utisak na početku da ga neću nastaviti čitati (jer sam prethodno čitao Laninu zbirku priča "Mliječni zubi" gde sam se upoznao sa njenim stilom pisanja) i moj horizont očekivanja je utoliko bio veći za prvi roman. Zasigurno je da je jedan od možda najboljih romana prvenaca sa kojim se mi kao čitaoci upoznajemo sa piscem. Bez obzira što je roman bio nominovan za NIN-ovu nagradu i to da je osvojio još nagrada, ne treba stavljati roman u čitanje na osnovu toga.
Uhvati zeca (pohvala za sam naziv romana koji savršeno predstavlja ceo roman i ono što je neka poruka romana) jeste jedna velika slagalica koja je precizno i smisleno konstruisana a potom data čitaocima da je sastavljaju. Sve pohvale za trud i posvećenost koja se vidi Laninom procesu pisanja ovog romana u kome ništa nije slučajno i bez neke funkcije koja čini celinu romana. Iz malih delova nastaje celina.
Autor: Nenad Kostić