Ogrebotine, draško sikimić
18. oktobar 2021.
Draško Sikimić, već poznato ime od 2016. od pojave njegove prve zbirke pesama Smotuljci (2016) i u drugoj zbirci pesama koja simbolično nosi naziv Ogrebotine (2017) iznosi nam svoju poetiku koja se nazirala još poslednjim pesmama prethodne zbirke pesmama – čovekov pomirljiv opet neodobravajući odnos prema svom postojanju i sa svime što to postojanje nosi sa sobom. Ono što se i u ovoj zbirci pesama prenelo, a što se moglo pronaći u prvoj ( Smotuljci) jeste nežna liričnost i potreba da se pesma poveže sa čitaocem kroz intimne opet ponekada grube, ironične ispovesti.
Ogrebotine počinju svojevrsnim prologom u kome pesnik upoznaje čitaoca sa onim što mu predstoji u daljnjem čitanju zbirke te stvara osećaj obostrane komunikacije na relaciji pesnik-čitalac ili još važnije pesma-čitalac: ali ne boj se: ništa odavde ne vreba?/ Vratićeš se životu sa još jednom ogrebotinom; te izaziva čitaoca da nastavi sa daljim čitanjem i napominje da će možda izaći iz čitanja sa još jednim čitalačkim iskustvom poput ogrebotine. Ova zbirka pesama strukturisana je od tri ciklus pesama: I,II, III grebanja i moglo bi se reći pesme koja predstavlja epilog ili poruku samog pesnika o poeziji.
I grebanje obitava oko teme samoće i težine lirskog subjekta te samosvesti o svojoj težini koju drugi ljudi vide u njemu. Ta samosvest o sebi i svojoj težini nagoni lirskog subjekta da se povlači sve više u sebe sve do tačke u kojoj se nalazi smrt. Prva pesma ovog ciklusa Skorjela smrt govori nam da se ispočetka kreće tek kada strpljivo živimo u sebi i svim svojim nedostacima i nesigurnostima, u svemu onome što nije u redu po nama: Gdje srljaš? U novi početak?/ Živi malo u ruševinama. Dakle, lirski subjekat u pesmama I grebanja se povlači u sebe do same smrti no, jedina sila koja ga povlači nazad jeste sila ljubavi i zaljubljenosti: ali nema žilavijeg čoveka / od onog koji se zaljubio/ i koji je od samoubistva odustao; završava ovim stihovima I grebanje.
II grebanje je ispunjeno pesmama čiji je glavni predmet pevanja upravo osoba u koju se lirski subjekat zaljubio. Ono što nalazimo kod romantičara pesnika, možemo naći i u pesmama ovog ciklusa: divljenje i uzvišavanje lepote svoje drage. Lepotu poredi sa onim što je vanzemljasko, uzvišeno i beskonačno. Lirski subjekat kao i njegove pesme obitavaju oko njegove ljubavi prema dragoj te se on nalazi u milosti i nemilosti njenih želja i potreba: Ali plašim se da/u tebi nema ničeg ljudskog / pa ni volje za ubijanjem. Iako su opisi lepote drage lišeni pretranog romantizovanja stiče se utisak ponavljanja poređenja (čak i u jednoj pesmi) najčešće sa zvezdama i svemirom što nije novo u pesništvu. Lirski subjekat sebe stavlja u poziciji ispod svoje drage, on prihvata sve što njena ljubav prema njemu nosi kao u pesmi očnjaci: Njene noževe sam uvijek vidio /, i to je ono što sam posebno/ cijenio kod nje. Naslov sam zbirke se naslućuje i ostavaruje u pesmama ovog ciklusa: njegova ljubav prema njoj i njena prema njemu ostavile su na lirskog subjekta mnoge ogrebotine koje su ostale i posle njenog odlaska: Da su me makar ostavile u zemlju, / pa da nikud više ne moram. Ovaj ciklus se može posmatrati kao mala ljubavna priča o doživljaju samog lirsksog subjekta prema njoj i posle nje.
III grebanje je ciklus u kome obitavaju univerzalne teme poput upitnosti religije. Na pomalo ironičan način lirski subjekat propitiju i promišlja o samoj veri u boga i dvostrukom fanatizmu (ne)vernika kao u pesmi ribe ne veruju u boga i pesmi nacrtao sam boga. Dotiče se i teme materijalizma i samoće samog čoveka ali i sreći. Ovaj ciklus je anagažovan na planovima univerzalnih tema koje se dotiču čoveka ali čini se na manje efektan način za razliku od poentiranja koje je pesnik imao u svojoj prvoj zbirci pesama Smotuljci. Stiče se utisak da neke pesme jesu repovi prethodne zbirke pesama jer nose sličnu poetičnost i poentiranje same poruke ( pesma Skorjela krv naročito).
Kao epilog zbirke pesnik nam ostavlja poruku, svoje viđenje poezije koje je za njega poput vođenja ljubavi i završnog čina posle čega nastaje zamor i praznina. I zaista, čini se da je u ovog zbirci pesama došlo do pesnikovog zamora pisanja i snage pesničkog izraza u pevanju. Iako nužno prva i druga zbirka ne moraju da se nadovezuju jedna na drugu, primetan je iskorak pesnika sa povremenim zamorom što se odrazilo kao ponavljanje opštih mesta poređenja (lepotu poredi sa zvezdama, nebeskim telima, svemirom itd.). Koheretnost koja ne mora nužno postojati u zbirkama je ovde klimava: dok se u prvom i trećem grebanju pesnik bavi univerzalnim opet ličnim temama poput samoće, borbom sa samim sobom, smrti, religije i onoga što ga dotiče na ličnom planu, drugo grebanje zauzima centralni i najveći deo ovde zbirke te imamo jednu malu zbirku o ljubavu u zbirci o temama koje su predstavljene u prvom i drugom ciklusu.
Ono što bismo mogli izvesti kao zaključak o ovoj zbirci jeste da ona svakako jeste nastavak poetike koju neguje Sikimić ali sa malo manjim pesničkim intezitetom koji se mogao osetiti u Smotuljicima. Ono što jesu nedostaci ove zbirke jeste obitavanje oko već pročitanih opštih opisivanja lepote svoje drage (koja su još bila primećena kod romantičara) i zamor u izrazu. Pesničke slike jesu donekle kompleksnije od onih koje nalazimo u prethodnoj zbirci no one, bar u ličnom slučaju, nemaju tu snagu da pogode tačno u metu čitaoca što će ga podstaći da zauzme pesnikovo mesto i proživi pesme bar malo onako kako ih je doživeo sam pesnik.
Autor: Nenad Kostić
Ogrebotine počinju svojevrsnim prologom u kome pesnik upoznaje čitaoca sa onim što mu predstoji u daljnjem čitanju zbirke te stvara osećaj obostrane komunikacije na relaciji pesnik-čitalac ili još važnije pesma-čitalac: ali ne boj se: ništa odavde ne vreba?/ Vratićeš se životu sa još jednom ogrebotinom; te izaziva čitaoca da nastavi sa daljim čitanjem i napominje da će možda izaći iz čitanja sa još jednim čitalačkim iskustvom poput ogrebotine. Ova zbirka pesama strukturisana je od tri ciklus pesama: I,II, III grebanja i moglo bi se reći pesme koja predstavlja epilog ili poruku samog pesnika o poeziji.
I grebanje obitava oko teme samoće i težine lirskog subjekta te samosvesti o svojoj težini koju drugi ljudi vide u njemu. Ta samosvest o sebi i svojoj težini nagoni lirskog subjekta da se povlači sve više u sebe sve do tačke u kojoj se nalazi smrt. Prva pesma ovog ciklusa Skorjela smrt govori nam da se ispočetka kreće tek kada strpljivo živimo u sebi i svim svojim nedostacima i nesigurnostima, u svemu onome što nije u redu po nama: Gdje srljaš? U novi početak?/ Živi malo u ruševinama. Dakle, lirski subjekat u pesmama I grebanja se povlači u sebe do same smrti no, jedina sila koja ga povlači nazad jeste sila ljubavi i zaljubljenosti: ali nema žilavijeg čoveka / od onog koji se zaljubio/ i koji je od samoubistva odustao; završava ovim stihovima I grebanje.
II grebanje je ispunjeno pesmama čiji je glavni predmet pevanja upravo osoba u koju se lirski subjekat zaljubio. Ono što nalazimo kod romantičara pesnika, možemo naći i u pesmama ovog ciklusa: divljenje i uzvišavanje lepote svoje drage. Lepotu poredi sa onim što je vanzemljasko, uzvišeno i beskonačno. Lirski subjekat kao i njegove pesme obitavaju oko njegove ljubavi prema dragoj te se on nalazi u milosti i nemilosti njenih želja i potreba: Ali plašim se da/u tebi nema ničeg ljudskog / pa ni volje za ubijanjem. Iako su opisi lepote drage lišeni pretranog romantizovanja stiče se utisak ponavljanja poređenja (čak i u jednoj pesmi) najčešće sa zvezdama i svemirom što nije novo u pesništvu. Lirski subjekat sebe stavlja u poziciji ispod svoje drage, on prihvata sve što njena ljubav prema njemu nosi kao u pesmi očnjaci: Njene noževe sam uvijek vidio /, i to je ono što sam posebno/ cijenio kod nje. Naslov sam zbirke se naslućuje i ostavaruje u pesmama ovog ciklusa: njegova ljubav prema njoj i njena prema njemu ostavile su na lirskog subjekta mnoge ogrebotine koje su ostale i posle njenog odlaska: Da su me makar ostavile u zemlju, / pa da nikud više ne moram. Ovaj ciklus se može posmatrati kao mala ljubavna priča o doživljaju samog lirsksog subjekta prema njoj i posle nje.
III grebanje je ciklus u kome obitavaju univerzalne teme poput upitnosti religije. Na pomalo ironičan način lirski subjekat propitiju i promišlja o samoj veri u boga i dvostrukom fanatizmu (ne)vernika kao u pesmi ribe ne veruju u boga i pesmi nacrtao sam boga. Dotiče se i teme materijalizma i samoće samog čoveka ali i sreći. Ovaj ciklus je anagažovan na planovima univerzalnih tema koje se dotiču čoveka ali čini se na manje efektan način za razliku od poentiranja koje je pesnik imao u svojoj prvoj zbirci pesama Smotuljci. Stiče se utisak da neke pesme jesu repovi prethodne zbirke pesama jer nose sličnu poetičnost i poentiranje same poruke ( pesma Skorjela krv naročito).
Kao epilog zbirke pesnik nam ostavlja poruku, svoje viđenje poezije koje je za njega poput vođenja ljubavi i završnog čina posle čega nastaje zamor i praznina. I zaista, čini se da je u ovog zbirci pesama došlo do pesnikovog zamora pisanja i snage pesničkog izraza u pevanju. Iako nužno prva i druga zbirka ne moraju da se nadovezuju jedna na drugu, primetan je iskorak pesnika sa povremenim zamorom što se odrazilo kao ponavljanje opštih mesta poređenja (lepotu poredi sa zvezdama, nebeskim telima, svemirom itd.). Koheretnost koja ne mora nužno postojati u zbirkama je ovde klimava: dok se u prvom i trećem grebanju pesnik bavi univerzalnim opet ličnim temama poput samoće, borbom sa samim sobom, smrti, religije i onoga što ga dotiče na ličnom planu, drugo grebanje zauzima centralni i najveći deo ovde zbirke te imamo jednu malu zbirku o ljubavu u zbirci o temama koje su predstavljene u prvom i drugom ciklusu.
Ono što bismo mogli izvesti kao zaključak o ovoj zbirci jeste da ona svakako jeste nastavak poetike koju neguje Sikimić ali sa malo manjim pesničkim intezitetom koji se mogao osetiti u Smotuljicima. Ono što jesu nedostaci ove zbirke jeste obitavanje oko već pročitanih opštih opisivanja lepote svoje drage (koja su još bila primećena kod romantičara) i zamor u izrazu. Pesničke slike jesu donekle kompleksnije od onih koje nalazimo u prethodnoj zbirci no one, bar u ličnom slučaju, nemaju tu snagu da pogode tačno u metu čitaoca što će ga podstaći da zauzme pesnikovo mesto i proživi pesme bar malo onako kako ih je doživeo sam pesnik.
Autor: Nenad Kostić