Očiju bez suza, agostinjo neto
18. avgust 2021.
Da bismo razumeli poeziju u zbirci pesama Očiju bez suza najpre je neophodno upoznati se sa njenim pesnikom. Agostinjo Neto, angolski pesnik, je bio po profesiji lekar ali je u istoriji poznat kao prvi predsednik Angole. Neto je kao političar bio važna figura u vreme kolonizacije Angole od strane Portugalaca i građanskih ratova a kao pesnik je bio važan kao glas otpora i neprestane borbe naroda sa vlašću jedne zemlje.
Neto je bio aktivan član književnog života, kao jedan od osnivača književnog časopisa Mensagem-a (Poruka) nastojao je da svojom poezijom sačuva obeležja zemlje, da ponovo otkrije korene angolanidadea (filozofski termin za autora koji označava Angolca onakvog kakvog ga Revolucija zamišlja), pozove na pobuni i da njegova poezija bude ta crvena zastava. Kako je politika bila zabranjena, jedino neposredno oružje naroda upravo je bila poezija i Neto je to odlično znao. Dakle, slobodno se može reći da je poezija Neta bila i jeste Poezija Zemlje. Ovaj epitet je i više nego opravdan: Neto je kao pesnik i političar znao procese portugalskog kolonijalizma: razaranje korena, zabrana upotrebe nacionalnih jezika i kulrure, uništavanje sklonosti, shvatanja sveta i načina življenja, prouzrokovati međuplemenski razdor a onda i fizičko uništavanje ljudi.
Zbirka pesama Očiju bez suza jeste uzvik svih eksploatisanih ljudi a taj uzvik je jednozvučan i isti. Pesme su u zbirci jesu pesme otpora, ispisane na čistom jeziku jedne žive pređašnjosti. Narod je razume, prihvata i hvata se za nju kao deo spasa. Ova poezija se međutim razlikuje od one druge koja je pozivala na borbu: pesme u zbirci nemaju vremena za nadu, ne poznaju vreme sećanja na doživljene dane već se seća svih onih koji su ostali na putu borbe za prvi večni dan sunca – slobodu. Jedna od glavnih osobina angolske poezije jeste njena snažna tajnost i takva je poezija ove zbirke. Kroz slike predela Afrike možemo osetiti slike patnje, strahova, nostalgije za svojom zemljom, užasa i težnje za slobodom. Pesme su uzvik naroda odlučnog da izvojuje slobodu. U pesama osećamo vapaj nastradalih, bežanje u potrazi za slobodom, prkos boraca i nepristajanje na poraz i predaju svoje časti i života. Stihovi nose živote jednog porobljenog naroda, položaj crnog čoveka u doba kolonizacije i osvajanja Angole. U pesmi kao što je Plač Afrike pesnik daje slike porobljavanja Afrike, plač naroda koji je toliko tužan i veliki da su oči ostale bez suza. U pesmi Senke se daje slika senki svih onih koji su krenuli u borbu i stradali, onih koji su stigli i nisu se našli, onih koji i dalje lutaju za slobodom. U pesmi Stvarati dana je slika prisiljavanja crnaca da rade na imanjima belaca kao i načine na koje su ljudi mučeni i ubijani – vešanjem. U pesmi Osvešćavanje se oseća strah ljudi, nemir i duboki užasi koji su se svakodnevno odvijali u narodu.
Kao poslednji stih u ovim i još mnogim pesmama se nalazi i sam naslov zbirke oči bez suza. Ova sintagma sadrži poetiku i suptinu celokupne zbirke pesama – usklik naroda koji više nema suza da žali za slobodom, suze su presušile, nema oproštaja već postoji samo jedan put – put kome se ide borbom i otrporom da bi se stiglo do slobode. U pesmama se dižu zastave, juri se napred, nema okretanja nazad i u sebe, nema zatavranja među zidovima, nema nade ali ima borbe porobljenog naroda. Neto je kao pesnik sve to i sam osećao i živeo. Pesme su zbirci su kolektivni glas ali ne onaj koji samo viče već onaj koji dela, neposredno i nenametljivo. I u poslednjoj pesmi A reconquista(napred, da povratimo ono što smo izgubili), pesnik još jednom poziva Afriku da povrati sve ono što je što su joj drugi uzeli i da stvore opet njjhov svet i svoj mir. Ovo je zbirka u kojoj nema komformizma, nema utehe i opraštanj već zbirka poezije složna u stavu polazne tačke, u potvrdi neophodnosti trenutne borbe.
Poezija Neta jeste bila važna za narod Angole kao književnost na čistom jeziku koja je pružala potporu i poziv na otpro prema porobljavanju. Pisana u vreme sukoba i neisvesnsoti sudbine zemlje i naroda, zbirka je živela među narodom, njene stihove su razumeli obični ljudi koji su smogli snage da uzviknu „Dosta!“ I to ova zbirka pesama – reč dosta, crvena zastava, uzvik svakog pojedinca u narodu i poziv na borbu. To je poezija koja je raskidala rešetke dugog zatvora. Poezija sigurnosti u sutrašnjicu.
Autor: Nenad Kostić
Neto je bio aktivan član književnog života, kao jedan od osnivača književnog časopisa Mensagem-a (Poruka) nastojao je da svojom poezijom sačuva obeležja zemlje, da ponovo otkrije korene angolanidadea (filozofski termin za autora koji označava Angolca onakvog kakvog ga Revolucija zamišlja), pozove na pobuni i da njegova poezija bude ta crvena zastava. Kako je politika bila zabranjena, jedino neposredno oružje naroda upravo je bila poezija i Neto je to odlično znao. Dakle, slobodno se može reći da je poezija Neta bila i jeste Poezija Zemlje. Ovaj epitet je i više nego opravdan: Neto je kao pesnik i političar znao procese portugalskog kolonijalizma: razaranje korena, zabrana upotrebe nacionalnih jezika i kulrure, uništavanje sklonosti, shvatanja sveta i načina življenja, prouzrokovati međuplemenski razdor a onda i fizičko uništavanje ljudi.
Zbirka pesama Očiju bez suza jeste uzvik svih eksploatisanih ljudi a taj uzvik je jednozvučan i isti. Pesme su u zbirci jesu pesme otpora, ispisane na čistom jeziku jedne žive pređašnjosti. Narod je razume, prihvata i hvata se za nju kao deo spasa. Ova poezija se međutim razlikuje od one druge koja je pozivala na borbu: pesme u zbirci nemaju vremena za nadu, ne poznaju vreme sećanja na doživljene dane već se seća svih onih koji su ostali na putu borbe za prvi večni dan sunca – slobodu. Jedna od glavnih osobina angolske poezije jeste njena snažna tajnost i takva je poezija ove zbirke. Kroz slike predela Afrike možemo osetiti slike patnje, strahova, nostalgije za svojom zemljom, užasa i težnje za slobodom. Pesme su uzvik naroda odlučnog da izvojuje slobodu. U pesama osećamo vapaj nastradalih, bežanje u potrazi za slobodom, prkos boraca i nepristajanje na poraz i predaju svoje časti i života. Stihovi nose živote jednog porobljenog naroda, položaj crnog čoveka u doba kolonizacije i osvajanja Angole. U pesmi kao što je Plač Afrike pesnik daje slike porobljavanja Afrike, plač naroda koji je toliko tužan i veliki da su oči ostale bez suza. U pesmi Senke se daje slika senki svih onih koji su krenuli u borbu i stradali, onih koji su stigli i nisu se našli, onih koji i dalje lutaju za slobodom. U pesmi Stvarati dana je slika prisiljavanja crnaca da rade na imanjima belaca kao i načine na koje su ljudi mučeni i ubijani – vešanjem. U pesmi Osvešćavanje se oseća strah ljudi, nemir i duboki užasi koji su se svakodnevno odvijali u narodu.
Kao poslednji stih u ovim i još mnogim pesmama se nalazi i sam naslov zbirke oči bez suza. Ova sintagma sadrži poetiku i suptinu celokupne zbirke pesama – usklik naroda koji više nema suza da žali za slobodom, suze su presušile, nema oproštaja već postoji samo jedan put – put kome se ide borbom i otrporom da bi se stiglo do slobode. U pesmama se dižu zastave, juri se napred, nema okretanja nazad i u sebe, nema zatavranja među zidovima, nema nade ali ima borbe porobljenog naroda. Neto je kao pesnik sve to i sam osećao i živeo. Pesme su zbirci su kolektivni glas ali ne onaj koji samo viče već onaj koji dela, neposredno i nenametljivo. I u poslednjoj pesmi A reconquista(napred, da povratimo ono što smo izgubili), pesnik još jednom poziva Afriku da povrati sve ono što je što su joj drugi uzeli i da stvore opet njjhov svet i svoj mir. Ovo je zbirka u kojoj nema komformizma, nema utehe i opraštanj već zbirka poezije složna u stavu polazne tačke, u potvrdi neophodnosti trenutne borbe.
Poezija Neta jeste bila važna za narod Angole kao književnost na čistom jeziku koja je pružala potporu i poziv na otpro prema porobljavanju. Pisana u vreme sukoba i neisvesnsoti sudbine zemlje i naroda, zbirka je živela među narodom, njene stihove su razumeli obični ljudi koji su smogli snage da uzviknu „Dosta!“ I to ova zbirka pesama – reč dosta, crvena zastava, uzvik svakog pojedinca u narodu i poziv na borbu. To je poezija koja je raskidala rešetke dugog zatvora. Poezija sigurnosti u sutrašnjicu.
Autor: Nenad Kostić