Samrtno proleće, lajoš zilahi
23. jun 2021.
Do ovog kratkog romana, koji staje u nekih 130 stranica, naišao sam sasvim slučajno u lokalnoj antikvarnici. Otišavši besciljno, u mojim rukama se našla ova kniga na čijim stranicama je stajao naslov "Samrtno proleće". Najviše od svega me je knjizi privukao taj naslov jer je u meni budio mnoštvo asocijacije koje su mi preletale ispred očiju, no, da ne bih dobio zbunjujeće poglede prodavca o mom budnom sanjaju, da bih izbegao neprijatnu tišinu i zamor, odlučio sam bez ikakvog znanja o knjizi ili autoru da je uzmem. I došla je sasvim, u to sam siguran, vrlo namenski.
Ono što sam pronašao o samom Zilahiju je bilo, da je on bio vrlo poznati mađarski pisac i dramaturg i smatra se jednim od najčitanijih proznih mađarskih u jugoslovenskih autora 20. veka. I ovde ću stati sa suvoparnim informacijama o autoru koje i sami možete pronaći na netu.
Samrtno proleće se svrstava u romane što sam i potvrdio čitanjem. Radnja je ispripovedana u obliku pisma koje glavni protagonista u retrospekciji piše svom prijatelju iz detnjstva posle sustreta u jednom hotelu. U tom pismu, retospektivnim tokom, bezimeni junak, u 1. licu jednine piše u pismu o svom životu i tragičnosti pre nego što se ubije. Dakle, pripovedač i junak su ista osoba i time nam je pripovedanje bliže i intimnije. Pismo je grubo, istinito, bolno, ne skrivajući ništa što je uticalo da junak dodje u poziciju da u poslednjoj večeru svog života piše to pismo jedinom drugu iz detinjstva. Ono što pripoveda u pismu jeste njegov život, hronološkim redosledom do momenta kada piše to pismo. Junak se kroz pismo ispoveda, i priseća, sebi, čisti, olakšava i razjašnjava život koji je toliko zamrzeo. Iz pisma se saznaje da potiče iz imućne porodice, da mu je otac ostavio veliko imanje i bogatstvo kao i to da ima veliku reputaciju. Onda seli u Peštu gde se prvi put zaljubljuje u devojku Editu.
On nije junak koji je tu da nam se dopadne, da nam pruži komfor i da se u njemu nadjemo u dobrim stvarima i slikama. Kao osoba koja je od početka svog života imala privilegije, veliko bogatstvo, status i ugled, nije bio spreman za mnoge životne i teške stvari.
Kako radnja romana odmiče, u junaku se rađaju konflikti i nespremnosti - kada saznaje da ga je Edita slagala da se nije videla sa potencijalnim verenikom na porodičnom odmoru. Pogođen njenim lažima, njegova sujeta ga odvodi ponovo svojoj kući na čijem putu upoznaje drugu devojku koja u njemu naizgled budi iskrenu i toplu ljubav, ne momačku, poletnu zaljubljenost koju je osećao prema Editi. U toj devojci po imenu Joža, on pronalazi utehu i oslonac, međutim pati za Editom jer je njegova sujeta, koja je od malena bila pod staklenim zvonom, bila povredjena. Ovaj protagonista nije spreman na životne izazove i poteškoće pa utehu nalazi u besciljnom putanju i na kraju u kocki, gde sve gubi. On je nesposoban da bilo šta uradi osim bežbanja, ne naviknut na životne borbe. Zato, na kraju jedini izlaz nalazi u samoubistvu što i čini.
Zilahi je divno iskoristio, verujem, naslov kao polaznu tačku za roman - samrtno proleće je junak romana. Mlad, lep, bogat, uspešan, u proleću svog života, on gubi svoj put, nesposoban da bilo šta promeni, prepuštajući se razmaženosti, ne zahvalnost, napornosti njegovog duševnog stanja, sujeverja, umire od samog sebe. U njegovim crtama se može prepoznati Jozef K. iz "Procesa" ili Gavra iz romana "Bespućе" - tzv. anti-junaci koji su nesposobni da upravljaju svojim životima, prepušteni samom životu. Njegova bezvoljnost i prepuštanje slučaju se odnosi i na sam kraj, romana gde ne uspeva da se ubije odmah, već je promašio srce i ostao polu-živ. Njegove ambicije zarobljene u telu nesposobnog mladića nisu uspele da prevagnu već ih je svojom kenjkavošću deteta, ugušio - nikada nije uspeo da ostvari sve ono što je želeo i posve mogao sa lakoćom da postigne, izabrao je put manjeg otpora i samoubistva. Kraj romana me je dirnuo, iako me je junak sve vreme istinski nervirao, sažalio sam se nad njegovim sudnom jer sam prepoznao jedan deo sebe koji često želi da odustane od svojih ambicija i nije spreman za životne izazove. Roman donosi i jednu vrstu katarze za čitaoca - da i on kao i njegov tragični junak ne doživi svoje "samrtno proleće", naziv koji sažima samog junaka i njegovu sudbinu, poetiku i poruku romana kao i podsetnik da, prvenstveno mladi ljudi, ne doživimo svoje samrtno proleće, nošeni svojim strahovima i prividnim nesposobnostima, bez obzira na okolinosti i početne pozicije. Zanimljiva informacija je da je 1973. godine snimljen i istoimeni jugoslovensko-špansko-americki film u kome je glumila čuvena, Milena Dravić.
Autor: Nenad Kostić
Ono što sam pronašao o samom Zilahiju je bilo, da je on bio vrlo poznati mađarski pisac i dramaturg i smatra se jednim od najčitanijih proznih mađarskih u jugoslovenskih autora 20. veka. I ovde ću stati sa suvoparnim informacijama o autoru koje i sami možete pronaći na netu.
Samrtno proleće se svrstava u romane što sam i potvrdio čitanjem. Radnja je ispripovedana u obliku pisma koje glavni protagonista u retrospekciji piše svom prijatelju iz detnjstva posle sustreta u jednom hotelu. U tom pismu, retospektivnim tokom, bezimeni junak, u 1. licu jednine piše u pismu o svom životu i tragičnosti pre nego što se ubije. Dakle, pripovedač i junak su ista osoba i time nam je pripovedanje bliže i intimnije. Pismo je grubo, istinito, bolno, ne skrivajući ništa što je uticalo da junak dodje u poziciju da u poslednjoj večeru svog života piše to pismo jedinom drugu iz detinjstva. Ono što pripoveda u pismu jeste njegov život, hronološkim redosledom do momenta kada piše to pismo. Junak se kroz pismo ispoveda, i priseća, sebi, čisti, olakšava i razjašnjava život koji je toliko zamrzeo. Iz pisma se saznaje da potiče iz imućne porodice, da mu je otac ostavio veliko imanje i bogatstvo kao i to da ima veliku reputaciju. Onda seli u Peštu gde se prvi put zaljubljuje u devojku Editu.
On nije junak koji je tu da nam se dopadne, da nam pruži komfor i da se u njemu nadjemo u dobrim stvarima i slikama. Kao osoba koja je od početka svog života imala privilegije, veliko bogatstvo, status i ugled, nije bio spreman za mnoge životne i teške stvari.
Kako radnja romana odmiče, u junaku se rađaju konflikti i nespremnosti - kada saznaje da ga je Edita slagala da se nije videla sa potencijalnim verenikom na porodičnom odmoru. Pogođen njenim lažima, njegova sujeta ga odvodi ponovo svojoj kući na čijem putu upoznaje drugu devojku koja u njemu naizgled budi iskrenu i toplu ljubav, ne momačku, poletnu zaljubljenost koju je osećao prema Editi. U toj devojci po imenu Joža, on pronalazi utehu i oslonac, međutim pati za Editom jer je njegova sujeta, koja je od malena bila pod staklenim zvonom, bila povredjena. Ovaj protagonista nije spreman na životne izazove i poteškoće pa utehu nalazi u besciljnom putanju i na kraju u kocki, gde sve gubi. On je nesposoban da bilo šta uradi osim bežbanja, ne naviknut na životne borbe. Zato, na kraju jedini izlaz nalazi u samoubistvu što i čini.
Zilahi je divno iskoristio, verujem, naslov kao polaznu tačku za roman - samrtno proleće je junak romana. Mlad, lep, bogat, uspešan, u proleću svog života, on gubi svoj put, nesposoban da bilo šta promeni, prepuštajući se razmaženosti, ne zahvalnost, napornosti njegovog duševnog stanja, sujeverja, umire od samog sebe. U njegovim crtama se može prepoznati Jozef K. iz "Procesa" ili Gavra iz romana "Bespućе" - tzv. anti-junaci koji su nesposobni da upravljaju svojim životima, prepušteni samom životu. Njegova bezvoljnost i prepuštanje slučaju se odnosi i na sam kraj, romana gde ne uspeva da se ubije odmah, već je promašio srce i ostao polu-živ. Njegove ambicije zarobljene u telu nesposobnog mladića nisu uspele da prevagnu već ih je svojom kenjkavošću deteta, ugušio - nikada nije uspeo da ostvari sve ono što je želeo i posve mogao sa lakoćom da postigne, izabrao je put manjeg otpora i samoubistva. Kraj romana me je dirnuo, iako me je junak sve vreme istinski nervirao, sažalio sam se nad njegovim sudnom jer sam prepoznao jedan deo sebe koji često želi da odustane od svojih ambicija i nije spreman za životne izazove. Roman donosi i jednu vrstu katarze za čitaoca - da i on kao i njegov tragični junak ne doživi svoje "samrtno proleće", naziv koji sažima samog junaka i njegovu sudbinu, poetiku i poruku romana kao i podsetnik da, prvenstveno mladi ljudi, ne doživimo svoje samrtno proleće, nošeni svojim strahovima i prividnim nesposobnostima, bez obzira na okolinosti i početne pozicije. Zanimljiva informacija je da je 1973. godine snimljen i istoimeni jugoslovensko-špansko-americki film u kome je glumila čuvena, Milena Dravić.
Autor: Nenad Kostić