3. Posle oluje
Ništa nije ukazivalo na oluju. More je bilo sneno i mirno, poput deteta koje je majka upravo nahranila mlekom i potom utonulo u dremež. Čak su i svi ljudi prolaznici bezbrižno šetali bosih nogu po vrelom pesku, koji im se uvlačio u međuprostor prstiju i golicao ih svojom majušnošću. Jutro je donosilo svež vazduh, koji je preko mora pokupio so i hladnoću i donosio ih među meštane. I deca su se radovala jutru jer su uvek bila druge boje, nekad plava, nekad ljubičasta, nikada sunce nije bojilo nebo istim bojama što je u dečijim očima budilo radoznalost i nestrpljivost. Obližnji ribari su sa slamnastim šeširima, koji su podsećali na sunce, pravili neumesne šale i psovali jedni drug, posle čega bi se smejali do iznemoglosti ili dok neka riba ne bi povukla mamac i struna se zatresla. Onda bi svi naprasno skočili i uzvikivali uzdahe uzbuđenja šta će iz prozirne, azurne vode izvući. Uvek su sa sobom nosili boce ruma ili nekog dugog pića i vodili svoje pse sa sobom. Žene su u kratkim suknjama, koje su podsećale na talasastu travu, žurile da završe sve poslove koji su ih toga dana, kao i svakog drugog dana čekali. Žurile bi po vrelom pesku, brisale znoj sa čela svilenom maramom, koju bi ogrnule oko nejakih ramena, koja su nosila na sebi čitavu porodicu. One su bile brod na kome su plovili ostali članovi porodice, brod koji se borio protiv jakih morskih struja, nemilosrdnih bura i vetrova koji su pretili da potope brod u dubine mora. Obližnje stado trski je pravilo nežnu melodiju koja je umirivala more i krotila neobuzdane talase. Deca su trčkarala za svojim majkama, poneko dete bi se približilo moru i izazivalo talase a onda bežalo smejući se pobednički kada bi talas zapljusnuo obalu i udarao o vrele stene. Poneko dete bi obuhvatilo pesak rukama i bacalo ga u nebo praveći se da je to zlatni prah koji ima magijske moći. Vetar je pokretao život i pokretao ljude da se stalno kreću. Hladio im je lica i mrsio kosu, donosio sa sobom mirnoću i spokoj, osećaj da ništa ne može poremetiti mir. Ništa nije ukazivalo na oluju.
Bljesak svetlosti mu je oslepeo oči na par trenutaka i već je mogao da oseti vrelinu peska, mora i vazduha. Iako skroro da nije oka sklopio cele noći, nepregledni horiznoti mora su ga budili i pokretali. Vrlo rado bi zakoračio na vreli pesak i bosim nogama šetao satima i satima ne obraćajući pažnju na pospanost i kapke koji su se na trenutke tako teško sklapali i otvarali. Nije mario za sebe dok god je mogao da zabaci glavu i izgubi pogled u nepregledom azurnom plavetnilu neba i mora, dok god je mogao da kao dete trči po pesku, dok god je mogao da pravi žabice sa kamenjem na površini mora ili dok god je mogao da kada se oseti teško, skine svoju košulju i baci se u more i nestane na nekoliko trenutaka. Njegovo mršavo telo je nosilo toliko dugo tereta da bi mario šta će biti u nekom sledećem trenutku. Razmišljao je o tome dok je koračao sneno ka obližnjim stenama koje je ljubilo more svojim neobuzdanim talasima. Gledao je kako se more neprimetno pomera, kako talasi plešu jedni sa drugima dok se u njihovoj čistoti i azurnoj boji iscrtava nebo. Osećao je kako kako mu svaka dlačica na telu upija svežinu talasa i budi ga iz dremežljivosti, kako mu otvara teške kapke i hladi čelo i kosu. Koračao je i koračao i ništa na svetu nije bilo važnije od toga. Gledao je u siluetu koja se pojavila na najvećoj steni kako spušta svoje telo na njenu vrelinu i zabacuje glavu stavljajući ruku ispod nje. Nimalo nije žurio ka svom cilju, puštao je da trenutni mir zameni prostor gde su do nedavno bile oluje, njegove sopstvene oluje. Sve je bilo oko njega mirno ali je on bio u olujama, u njemu su besnele oluje i nikada nije znao koliko će one trajati. Često je mislio o tome kako se na neki skriveni način srodio sa njima, kako su mu postale bliske i kako je možda on postao jedna oluja. Silueta mu više nije bila strana, više nije bila bleda i daleka. Jasno je mogao videti njene crte, jake i gkatke, mogao je videti svaki santimetar kože kako upija svetlost i zadržava je za sebe sebično. Mogao je jasno videti oblike lica, ruku i nogu, tela koje ja tako bezbrižno davalo svoj oblik moru, talasima i suncu. Mislio je o tome kako to telo tamo leži sasvim mirno i sneno, kako je sam on nemiran i jedna oluja više, kako želi da se utopi u to telo koje leži mirno na vreloj steni. Usne su mu, te iste koje su izgubile svoju čistotu tim prvim poljupcem, postajale vrele i suve. Odjednom je sav sićušan pesam ispod nogu postajao nepodnošljiv i grub. U nekoliko pokreta, odlučnih i erotičnih, skočio je na stenu ali se telo nije pomeralo. Video je mali osmeh u znak pozdrava bez reči kao da nije želeo da iko remeti taj mir pod suncem. Seo je lagano i ispružio se svojom dužinom na vrelu stenu. Imao je osećaj da može istog trenutka tu zaspati od toplote stene i sunca, pod zvukom mirnih talasa. Želeo je samo da bude isto onoliko miran koliko je taj trenutak odavao utisak mirnoće i dremežljivog spokoja. Svuda okolo je bio mir ali u njemu su bile oluje.
-„Nisi uopšte žurio ovamo. Prija ti lagana šetnja, mogao si da ostaneš tamo na plaži još koji trenutak, mirno je.", rekao je vrlo smireno i podsmešljivo skoro promukli glas. Nijednog trenutka njegovo telo nije napravilo nijedan trzaj koji bi poremetio mir, samo par reči koje su bile tu.
-„Mogao sam ali nisam, dosta je lepše ovde, na steni. Mogu odavde da vidim vrhove brodova koji dolaze ka ovamo. Izgledaju kao vrhovi borova.", govorio je dok je gledao daleko u horizonte mora na čijim krajevima su provirivali vrhovi brodova i samo su oni remetili mir i skladnost mora i neba.
-„Nisi spavao cele noći opet...", prigovorio je njegov glas. Tada je okrenuo glavu ka njemu sa jednim zatvorenim okom kako bi drugim izoštrio njegovo nenaspavano lice. Čak i tada, njegovo lice je na suncu bilo još lepše, njegove crte i pore su dobijale oblike sjaja.
-„Kao i obično, takve noći mi nisu strane.", rekao mu je kratko dok je mrštio svoje guste, crne obrve. Zatim je nastala tišina, pogledi su bili upereni ka nebu a neke reči su ostale izostavljene.
More je i dalje bilo mirno i tiho, čule su se samo sirene pristiglih brodova. Baš svako je bio u svojim mislima toga dana, u miru su ljudi obavljali svoje poslove i mislili o različitim stvarima: onaj ribar je mislio o tome da li će uloviti večeru za svoju decu, ona žena je mislila o dalekim predelima gradova, kako su sigurno lepi i kako tamo žene sigurno vole svoje muževe. Kapetan pristiglog broda je mislio o tome kako je zahvalan što je brod stigao u luku bezbedno i kako je i danas živ, onaj čovek koji je vukao čamce ka obali je mislio o tome kako život i kada nije fer, jeste nekako lep, imao je pored sebe plažu, more i raznobojna jutra, to je bilo dovoljno. Ono dete koje je bacalo pesak ka nebu i zamišljalo kako je to magični prah je mislilo o tome šta se sve krije u dubinama mora, ispod azurne vode o kojoj ga je majka upozoravala da ne ide i da se ne približava suviše blizu vodi. Svako je mislio o onome o čemu se pitao, o čemu je postojala nekakva sopstvena oluja u njima. On se toga dana pitao previše toga da bi mogao nekoj misli da da oblik ali jedino što je mogao znati jeste da je bio u olujama, sopstvenim olujama.
-„Misliš li da ljubav nekada ne spaja već razdvaja?", pitao ga je polutiho dok je uputio svoj pogled ka njegovom licu. Par trenutaka se nije čuo odgovor, samo su pogledi ostali tu da lebde između mora i stena. Znao je da je pitanje bilo isuviše lako izgovoreno i da je ono u biti vrlo sebično sa odgovorima. Znao je i da se odgovori sigurno nalaze na drugoj, manje bezbednoj strani koje se tako silovito klonio. Mislio je o tome kako će ga pusiti da se pita bez njegovog odgovora pre nego što je prvi put odlučno zakucao svoj pogled za njegov.
-„Um...mislim da ljubav nije potrebno hvatati u bilo kakav oblik pitanja...pretpostavljam da ljubav može baš sve pa i da razdvaja, čak.", rekao je bez zastajanja. Činilo se da ne želi previše da razmišlja o tom pitanju, na kraju krajeva, zar nije dovoljno samo voleti? Želeo je samo da uživa u trenutku bez njegovih oluja koje su postale skoro kao njegova navika, kao prirastak srcu, kao njegova boja sivkasta boja očiju u kojima su se vrlo često oscrtavale munje. Nekada je želeo da može ostati van svojih oluja.
-„Ti misliš da se čak i razvojeni ljudi, mogu voleti?", pitao ga je nakon što je utihnula sirena broda koji je upravo isplovio u more ka dalekim predelima. Sunce je već polako jenjavalo a vetar je postajao sve češći i za jednu boju svežiji ali su još uvek mogli da osete vrelinu stene na kojoj su ležali.
-„Da, mislim. Ljude treba puštati da pate, ipak je to sopstvena patnja zbog ljubavi. Pretpostavljam da svako baš voli i pati ali mislim da se dvoje ljudi mogu voleti čak i miljama razdvojeni, sudbinksi razvojeni.", govorio je dok je gledao pravo ka horiznotu između nestanka mora i neba, tamo gde je iz trena u tren postajalo sve tamnije i tamnije, gde se iz azurne plave boje rađala crna, pa onda i sve ostale boje. Reči su od lakoće dobijale težinu kako su dopirale do njegove glave. Pažljivo je promatrao svaku reč, pokušavao da je razloži i nađe joj smisao, da je razobliči i pronikne u njenu bit. Tišina je između njihovih reči zauzimala prostor koji ih je sve više udaljavao i udaljavao i udaljavao...Vetar je stvarao jedini zvuk između njih i uvlačio im se u vlasi kose. Svako je bio u svojim mislima i činilo se kao da se nikada neće vraiti odatle.
-„Šta ako je jedna strana u oluji?", pitao ga je ponovo ovog puta zauzimajuži sedeži položaj kao da se sprema da svakog časa potrči i pobegne od izgovorenih reči. Želeo je da zna sve odgovore na ta pitanja koja su uvek bila tu negde oko njega, uvek ga prateži kao senka vetrove.
-„Pustio bih je da preživi sve te sopstvene oluje.", rekao je ravnodušnim glasom dok mu je upućivao hladan pogled a potom mu je uputio zahvalan podsmeh jer je video kako je druga strana previše duboko shvatila sve njegove reči.
I nebo je prebrzo bilo promenilo svoje lice, postajalo je sve sumornije i tamnije, oblaci su iz beličaste boje prelazili u olujnu sivu a ona je postajala crna. More se probudilo i talasi su se tih nekoliko trenutaka nakon mira, uzburkali. Ljudi na obalama su se povlačili, ribari su psovali vreme i odnosili sa sobom svoj ulov da bi nahrnili svoju porodicu koja ih je stroljivo čekala. Žene su trčale sa svojom decom pod ruku svojim kućama dok su talasi sve jače zapljuskivali obalu. Vetar je donosio nemir, mogao je to da oseti na svojim obrazima i šakama. Bio je isuviše nasilan i grub, kao otac koji bije svoju ženu jer je pijan došao kući pa mu je sve zasmetalo. Želeo je da nije čuo te reči jer je okolo za njega bilo isuviše mirno iako se spremala velika oluja jer je on u sebi već nosio mnogo besnije oluje koje nisu nikada prestajale. Jedino je on mogao znati o njima, o tome koliko se srodio sa njima. Ni ljubav nije mogla to da dozna, da prozre kroz njega i zaštiti ga od oluja a ipak nije mogao kriviti bilo koga. Iako ga nisu činile srećnim, voleo ih je i volele su ga. Osetio je kako se oluje u njemu pomeraju, idu isuviše brzo i neobuzdano ali ipak je za njega sve oko njega bilo mirno. Iako su se ljudi brzo sklanjali u svojim kućama on nije želeo da ode odatle. Želeo je da ostane, želeo je da bude oluja.
-„Hajde da krenemo, znam koliko voliš oluje ali je ovde isuviše opasno. Hajde da se sklonimo.", rekao mu je drugi glas dok je ustajao hitro i pružao mu ruku da pođe sa njim. Reči su izostale pošto ih je vetar nosio na sve strane ali ne i do njega. Njegov pogled je bio uprt ka nemirnom moru, ka brodu koji je isplovio i koji se tada verovato našao između bura koje su pretile da ga zaljuljaju i potope. Mislio je o tome kako su on i taj brod slični i srodni.
-„Ostaću ovde još koji trenutak, ne može biti toliko opasno. Ostani sa mnom. Misim da že biti divna oluja", rekao mu je bez imalo straha. Želeo je da i on ostane zajedno sa njime u oluji. Oluje se zajedno lakše preživljavaju. Želeo je da kaže kako se oluje proživljavaju zbog mira. Želeo je da jedan drugom budu sklonište dok oluje ne prođe.
-„Suviše daleko si otišao sa svojim olujama i previše ih voliš, previše voliš da budeš nesrećan u njima. Srodio si se sa njima i ti to znaš ali ne smeš da izgovoriš. Moja dužnost nije da te izvlačim iz oluja. Izledaš podjednako srećno u njima koliko i nesrećno. U tome je sav tvoj apsurd.", rekao mu je ljutito dok je obuvao svoje sandale. Reči su bile grube poput vetra koji je svom silovitošću čupao izraste trave iz stenja i razbijao krošnje drveća jedno o drugo. Nije mogao išta da kaže osim da mu uputi podsmeh neznanja o njegovim olujama jer ko je mogao da ih poznaje od njega samog. Nije mu zamerao na tome, nimalo. Zamerao mu je na nespremosti ići sa nekim kroz oluje ali nije želeo pregovarati o tome jer je znao da to nije ničija obaveza već želja i pravo. Nije mu uputio ni pogled kada mu je okrenuo leđa i sišao sa stene sav u besu i nemiru. Oluja je bila sve bliža i mogao je da po prvi put oseti kako se njena blizina uvlači pod njegovu kožu. Podjedanko su besnele oluje u njemu u nikog nije bilo da ih zaustavi niti je to mogao. Ni sam on to nije želeo. Želeo je da ih preživi zarad svog mira. Ostao je da sedi na steni mnogo trenutaka nakon njegovog odlaska i želeo je da mu je samo rekao zbogom. Vetar je sa mora donosio jaku, hladnu kišu i nebo je već izgledalo kao da je duboka noć. Talasi su se razbijali o stene i obalu skoro da su mogli da mu dodirnu prste na nogama. Nije mario za to. Želeo je da celim svojim bićem oseti oluju izvan i u njemu. Trenutak kada će se oluje sjedniti i postati jedna. Čekao je taj trenutak kraja jedne oluje i početka druge, važnije od svij oluja – početak sopstvene oluje. Sedeo je tamo i hladna kiša mu je već šibala lice i kosu, mogao je čuti grmljavinu kako unosi nemir u more i kako ono od straha svojm talasima leluja ka obali i upozorava ljude na oluju. Zavalio se na stenu koja je već bila hladna od kiše u gledao kroz veo kapljica kiše ka sivom nebu. Vetar je bio nasilan, previše grub za sve što mu se našlo na putu. Slušao ga je i primao k srcu, gledao je nebo i puštao ga da na njega sipa svu kišu, slušao je grmljavinu i pravio od nje melodiju, gledao u munje na nebu i hvatao ih i čuvao u svojim zenicama. Zatvorio je oči i preživljavao oluju. Slušao je, umirao, preživljavao i rađao se.
Video je svoje korake u morkom pesku ka svojoj kući. Oluja je raznela oronulo kamenje i isušene grane svuda po obali dok su talasi izbacivali sav otpad iz mora. Bilo je sveže i mirno. Osećao je zatišje svuda oko sebe. Nije bilo ljudi napolju ali je vazduh bio tako svež da je mogao zauvek ostati tu na obali i gledati nebo i more. Koža mu je bila meka i sveža, ubijala je svaki atom zatišja i čistote posle oluje. Njegove oči su zastale na prizor koji je ostao nakon oluje. Njegova kuća bez krova, prozora i vrata. Izgledala je kao prazna ljuštura, ogoljena i usamljena. Oluja je sve odnela sa sobom i ostavila ga bez doma, bez skloništa. Oluje koje je toliko zavoleo su mu opustošile sve i ostavile ništa za sobom. Ipak, nije bio nesrećan. Bio je miran. Ostati bez ičega je za njega bilo naličje mira. Osećao se slobodno i smireno jer nijedna oluja nije samo prošla pored a on je bio žedan njihovih kiša. Znao je da nikuda ne može da se skloni, ni u svojoj kući ni pod nečije rame od svojih sopstvenih oluja i znao je da ih mora doživeti, zavoleti i preživeti. Konačno se osećao spokojno i u miru. Preživeo je sve oluje sasvim sam bez ljubavi bilo koga osim ljubavi prema samom sebi – voleti oluje jeza njega značilo da voli samog sebe a to je na kraju i početku svega najčistija stvar na svetu.
Ostati bez ičega, bez ljubavi je vredno preživeti oluje ali izgubiti ljubav prema sebi, za njega je tada značilo posustati pred olujama i pustiti ih da ga uguše. Zar je nečija ljubav pokretač svih oluja? Zar nije uvek preživljavanje oluje zarad mira bilo ispravno? Zar voleti svoje oluje ne znači voleti sebe? Ponavljao je pitanja u glavi dok je gledao ostatke onoga što je nekada ima – doma i nečije ljubavi. Stajao je tamo potpuno sam, miran i spokojan, ponosan na svoje oluje. Ničija ljubav nije mogla da ga skloni od njih do ljubavi prema samom sebi. Tada je znao to. I ponovo je ponavljao pitanja sebi: „Misliš li da ljubav nekada ne spaja već razdvaja? Ti misliš da se čak i razvojeni ljudi, mogu voleti? Šta ako je jedna strana u oluji? Stajao je tamo sam, spokojan, preživevši sopstevne oluje i oluju napolje, znao je odgovore.
Probudila ga je sirena pristiglog broda koji se upravo usidrio na obalu. Osetio je svežinu vazduha i mira. Podigao se i shvatio da je zaspao na steni usred oluje koja je izbesnela i prošla kao i sve njegove sopstvene oluje unutar njega. Osećao se mirno i srećno. Pogledao je okolo da bi video kako je sve ostalo isto ali da se i sve u njemu promenilo posle oluje. Gledao je već kasni sumrak između mora i neba, njegove boje koje su se pretapale jedna u drugu i naglašavale mir i spokoj. Gledao je zalazak i osećao se mirno, kao preživeli ranik posle rata, živeo je u tom trenutku pobede. Konačno se sve nalazilo u zatišju – ribari su sedeli na drvenim obala i smejali se šalama uz rum, žene su pod svetiljkama čistile uhvaćene ribe a deca su trčala po mokrom pesku i pravila kule koje bi jednim šutom rušila. I on se nalazio u zatišju.
Mislio je o tome kako želi da ga ljudi upoznaju posle oluje.
Autor: Nenad Kostić
Bljesak svetlosti mu je oslepeo oči na par trenutaka i već je mogao da oseti vrelinu peska, mora i vazduha. Iako skroro da nije oka sklopio cele noći, nepregledni horiznoti mora su ga budili i pokretali. Vrlo rado bi zakoračio na vreli pesak i bosim nogama šetao satima i satima ne obraćajući pažnju na pospanost i kapke koji su se na trenutke tako teško sklapali i otvarali. Nije mario za sebe dok god je mogao da zabaci glavu i izgubi pogled u nepregledom azurnom plavetnilu neba i mora, dok god je mogao da kao dete trči po pesku, dok god je mogao da pravi žabice sa kamenjem na površini mora ili dok god je mogao da kada se oseti teško, skine svoju košulju i baci se u more i nestane na nekoliko trenutaka. Njegovo mršavo telo je nosilo toliko dugo tereta da bi mario šta će biti u nekom sledećem trenutku. Razmišljao je o tome dok je koračao sneno ka obližnjim stenama koje je ljubilo more svojim neobuzdanim talasima. Gledao je kako se more neprimetno pomera, kako talasi plešu jedni sa drugima dok se u njihovoj čistoti i azurnoj boji iscrtava nebo. Osećao je kako kako mu svaka dlačica na telu upija svežinu talasa i budi ga iz dremežljivosti, kako mu otvara teške kapke i hladi čelo i kosu. Koračao je i koračao i ništa na svetu nije bilo važnije od toga. Gledao je u siluetu koja se pojavila na najvećoj steni kako spušta svoje telo na njenu vrelinu i zabacuje glavu stavljajući ruku ispod nje. Nimalo nije žurio ka svom cilju, puštao je da trenutni mir zameni prostor gde su do nedavno bile oluje, njegove sopstvene oluje. Sve je bilo oko njega mirno ali je on bio u olujama, u njemu su besnele oluje i nikada nije znao koliko će one trajati. Često je mislio o tome kako se na neki skriveni način srodio sa njima, kako su mu postale bliske i kako je možda on postao jedna oluja. Silueta mu više nije bila strana, više nije bila bleda i daleka. Jasno je mogao videti njene crte, jake i gkatke, mogao je videti svaki santimetar kože kako upija svetlost i zadržava je za sebe sebično. Mogao je jasno videti oblike lica, ruku i nogu, tela koje ja tako bezbrižno davalo svoj oblik moru, talasima i suncu. Mislio je o tome kako to telo tamo leži sasvim mirno i sneno, kako je sam on nemiran i jedna oluja više, kako želi da se utopi u to telo koje leži mirno na vreloj steni. Usne su mu, te iste koje su izgubile svoju čistotu tim prvim poljupcem, postajale vrele i suve. Odjednom je sav sićušan pesam ispod nogu postajao nepodnošljiv i grub. U nekoliko pokreta, odlučnih i erotičnih, skočio je na stenu ali se telo nije pomeralo. Video je mali osmeh u znak pozdrava bez reči kao da nije želeo da iko remeti taj mir pod suncem. Seo je lagano i ispružio se svojom dužinom na vrelu stenu. Imao je osećaj da može istog trenutka tu zaspati od toplote stene i sunca, pod zvukom mirnih talasa. Želeo je samo da bude isto onoliko miran koliko je taj trenutak odavao utisak mirnoće i dremežljivog spokoja. Svuda okolo je bio mir ali u njemu su bile oluje.
-„Nisi uopšte žurio ovamo. Prija ti lagana šetnja, mogao si da ostaneš tamo na plaži još koji trenutak, mirno je.", rekao je vrlo smireno i podsmešljivo skoro promukli glas. Nijednog trenutka njegovo telo nije napravilo nijedan trzaj koji bi poremetio mir, samo par reči koje su bile tu.
-„Mogao sam ali nisam, dosta je lepše ovde, na steni. Mogu odavde da vidim vrhove brodova koji dolaze ka ovamo. Izgledaju kao vrhovi borova.", govorio je dok je gledao daleko u horizonte mora na čijim krajevima su provirivali vrhovi brodova i samo su oni remetili mir i skladnost mora i neba.
-„Nisi spavao cele noći opet...", prigovorio je njegov glas. Tada je okrenuo glavu ka njemu sa jednim zatvorenim okom kako bi drugim izoštrio njegovo nenaspavano lice. Čak i tada, njegovo lice je na suncu bilo još lepše, njegove crte i pore su dobijale oblike sjaja.
-„Kao i obično, takve noći mi nisu strane.", rekao mu je kratko dok je mrštio svoje guste, crne obrve. Zatim je nastala tišina, pogledi su bili upereni ka nebu a neke reči su ostale izostavljene.
More je i dalje bilo mirno i tiho, čule su se samo sirene pristiglih brodova. Baš svako je bio u svojim mislima toga dana, u miru su ljudi obavljali svoje poslove i mislili o različitim stvarima: onaj ribar je mislio o tome da li će uloviti večeru za svoju decu, ona žena je mislila o dalekim predelima gradova, kako su sigurno lepi i kako tamo žene sigurno vole svoje muževe. Kapetan pristiglog broda je mislio o tome kako je zahvalan što je brod stigao u luku bezbedno i kako je i danas živ, onaj čovek koji je vukao čamce ka obali je mislio o tome kako život i kada nije fer, jeste nekako lep, imao je pored sebe plažu, more i raznobojna jutra, to je bilo dovoljno. Ono dete koje je bacalo pesak ka nebu i zamišljalo kako je to magični prah je mislilo o tome šta se sve krije u dubinama mora, ispod azurne vode o kojoj ga je majka upozoravala da ne ide i da se ne približava suviše blizu vodi. Svako je mislio o onome o čemu se pitao, o čemu je postojala nekakva sopstvena oluja u njima. On se toga dana pitao previše toga da bi mogao nekoj misli da da oblik ali jedino što je mogao znati jeste da je bio u olujama, sopstvenim olujama.
-„Misliš li da ljubav nekada ne spaja već razdvaja?", pitao ga je polutiho dok je uputio svoj pogled ka njegovom licu. Par trenutaka se nije čuo odgovor, samo su pogledi ostali tu da lebde između mora i stena. Znao je da je pitanje bilo isuviše lako izgovoreno i da je ono u biti vrlo sebično sa odgovorima. Znao je i da se odgovori sigurno nalaze na drugoj, manje bezbednoj strani koje se tako silovito klonio. Mislio je o tome kako će ga pusiti da se pita bez njegovog odgovora pre nego što je prvi put odlučno zakucao svoj pogled za njegov.
-„Um...mislim da ljubav nije potrebno hvatati u bilo kakav oblik pitanja...pretpostavljam da ljubav može baš sve pa i da razdvaja, čak.", rekao je bez zastajanja. Činilo se da ne želi previše da razmišlja o tom pitanju, na kraju krajeva, zar nije dovoljno samo voleti? Želeo je samo da uživa u trenutku bez njegovih oluja koje su postale skoro kao njegova navika, kao prirastak srcu, kao njegova boja sivkasta boja očiju u kojima su se vrlo često oscrtavale munje. Nekada je želeo da može ostati van svojih oluja.
-„Ti misliš da se čak i razvojeni ljudi, mogu voleti?", pitao ga je nakon što je utihnula sirena broda koji je upravo isplovio u more ka dalekim predelima. Sunce je već polako jenjavalo a vetar je postajao sve češći i za jednu boju svežiji ali su još uvek mogli da osete vrelinu stene na kojoj su ležali.
-„Da, mislim. Ljude treba puštati da pate, ipak je to sopstvena patnja zbog ljubavi. Pretpostavljam da svako baš voli i pati ali mislim da se dvoje ljudi mogu voleti čak i miljama razdvojeni, sudbinksi razvojeni.", govorio je dok je gledao pravo ka horiznotu između nestanka mora i neba, tamo gde je iz trena u tren postajalo sve tamnije i tamnije, gde se iz azurne plave boje rađala crna, pa onda i sve ostale boje. Reči su od lakoće dobijale težinu kako su dopirale do njegove glave. Pažljivo je promatrao svaku reč, pokušavao da je razloži i nađe joj smisao, da je razobliči i pronikne u njenu bit. Tišina je između njihovih reči zauzimala prostor koji ih je sve više udaljavao i udaljavao i udaljavao...Vetar je stvarao jedini zvuk između njih i uvlačio im se u vlasi kose. Svako je bio u svojim mislima i činilo se kao da se nikada neće vraiti odatle.
-„Šta ako je jedna strana u oluji?", pitao ga je ponovo ovog puta zauzimajuži sedeži položaj kao da se sprema da svakog časa potrči i pobegne od izgovorenih reči. Želeo je da zna sve odgovore na ta pitanja koja su uvek bila tu negde oko njega, uvek ga prateži kao senka vetrove.
-„Pustio bih je da preživi sve te sopstvene oluje.", rekao je ravnodušnim glasom dok mu je upućivao hladan pogled a potom mu je uputio zahvalan podsmeh jer je video kako je druga strana previše duboko shvatila sve njegove reči.
I nebo je prebrzo bilo promenilo svoje lice, postajalo je sve sumornije i tamnije, oblaci su iz beličaste boje prelazili u olujnu sivu a ona je postajala crna. More se probudilo i talasi su se tih nekoliko trenutaka nakon mira, uzburkali. Ljudi na obalama su se povlačili, ribari su psovali vreme i odnosili sa sobom svoj ulov da bi nahrnili svoju porodicu koja ih je stroljivo čekala. Žene su trčale sa svojom decom pod ruku svojim kućama dok su talasi sve jače zapljuskivali obalu. Vetar je donosio nemir, mogao je to da oseti na svojim obrazima i šakama. Bio je isuviše nasilan i grub, kao otac koji bije svoju ženu jer je pijan došao kući pa mu je sve zasmetalo. Želeo je da nije čuo te reči jer je okolo za njega bilo isuviše mirno iako se spremala velika oluja jer je on u sebi već nosio mnogo besnije oluje koje nisu nikada prestajale. Jedino je on mogao znati o njima, o tome koliko se srodio sa njima. Ni ljubav nije mogla to da dozna, da prozre kroz njega i zaštiti ga od oluja a ipak nije mogao kriviti bilo koga. Iako ga nisu činile srećnim, voleo ih je i volele su ga. Osetio je kako se oluje u njemu pomeraju, idu isuviše brzo i neobuzdano ali ipak je za njega sve oko njega bilo mirno. Iako su se ljudi brzo sklanjali u svojim kućama on nije želeo da ode odatle. Želeo je da ostane, želeo je da bude oluja.
-„Hajde da krenemo, znam koliko voliš oluje ali je ovde isuviše opasno. Hajde da se sklonimo.", rekao mu je drugi glas dok je ustajao hitro i pružao mu ruku da pođe sa njim. Reči su izostale pošto ih je vetar nosio na sve strane ali ne i do njega. Njegov pogled je bio uprt ka nemirnom moru, ka brodu koji je isplovio i koji se tada verovato našao između bura koje su pretile da ga zaljuljaju i potope. Mislio je o tome kako su on i taj brod slični i srodni.
-„Ostaću ovde još koji trenutak, ne može biti toliko opasno. Ostani sa mnom. Misim da že biti divna oluja", rekao mu je bez imalo straha. Želeo je da i on ostane zajedno sa njime u oluji. Oluje se zajedno lakše preživljavaju. Želeo je da kaže kako se oluje proživljavaju zbog mira. Želeo je da jedan drugom budu sklonište dok oluje ne prođe.
-„Suviše daleko si otišao sa svojim olujama i previše ih voliš, previše voliš da budeš nesrećan u njima. Srodio si se sa njima i ti to znaš ali ne smeš da izgovoriš. Moja dužnost nije da te izvlačim iz oluja. Izledaš podjednako srećno u njima koliko i nesrećno. U tome je sav tvoj apsurd.", rekao mu je ljutito dok je obuvao svoje sandale. Reči su bile grube poput vetra koji je svom silovitošću čupao izraste trave iz stenja i razbijao krošnje drveća jedno o drugo. Nije mogao išta da kaže osim da mu uputi podsmeh neznanja o njegovim olujama jer ko je mogao da ih poznaje od njega samog. Nije mu zamerao na tome, nimalo. Zamerao mu je na nespremosti ići sa nekim kroz oluje ali nije želeo pregovarati o tome jer je znao da to nije ničija obaveza već želja i pravo. Nije mu uputio ni pogled kada mu je okrenuo leđa i sišao sa stene sav u besu i nemiru. Oluja je bila sve bliža i mogao je da po prvi put oseti kako se njena blizina uvlači pod njegovu kožu. Podjedanko su besnele oluje u njemu u nikog nije bilo da ih zaustavi niti je to mogao. Ni sam on to nije želeo. Želeo je da ih preživi zarad svog mira. Ostao je da sedi na steni mnogo trenutaka nakon njegovog odlaska i želeo je da mu je samo rekao zbogom. Vetar je sa mora donosio jaku, hladnu kišu i nebo je već izgledalo kao da je duboka noć. Talasi su se razbijali o stene i obalu skoro da su mogli da mu dodirnu prste na nogama. Nije mario za to. Želeo je da celim svojim bićem oseti oluju izvan i u njemu. Trenutak kada će se oluje sjedniti i postati jedna. Čekao je taj trenutak kraja jedne oluje i početka druge, važnije od svij oluja – početak sopstvene oluje. Sedeo je tamo i hladna kiša mu je već šibala lice i kosu, mogao je čuti grmljavinu kako unosi nemir u more i kako ono od straha svojm talasima leluja ka obali i upozorava ljude na oluju. Zavalio se na stenu koja je već bila hladna od kiše u gledao kroz veo kapljica kiše ka sivom nebu. Vetar je bio nasilan, previše grub za sve što mu se našlo na putu. Slušao ga je i primao k srcu, gledao je nebo i puštao ga da na njega sipa svu kišu, slušao je grmljavinu i pravio od nje melodiju, gledao u munje na nebu i hvatao ih i čuvao u svojim zenicama. Zatvorio je oči i preživljavao oluju. Slušao je, umirao, preživljavao i rađao se.
Video je svoje korake u morkom pesku ka svojoj kući. Oluja je raznela oronulo kamenje i isušene grane svuda po obali dok su talasi izbacivali sav otpad iz mora. Bilo je sveže i mirno. Osećao je zatišje svuda oko sebe. Nije bilo ljudi napolju ali je vazduh bio tako svež da je mogao zauvek ostati tu na obali i gledati nebo i more. Koža mu je bila meka i sveža, ubijala je svaki atom zatišja i čistote posle oluje. Njegove oči su zastale na prizor koji je ostao nakon oluje. Njegova kuća bez krova, prozora i vrata. Izgledala je kao prazna ljuštura, ogoljena i usamljena. Oluja je sve odnela sa sobom i ostavila ga bez doma, bez skloništa. Oluje koje je toliko zavoleo su mu opustošile sve i ostavile ništa za sobom. Ipak, nije bio nesrećan. Bio je miran. Ostati bez ičega je za njega bilo naličje mira. Osećao se slobodno i smireno jer nijedna oluja nije samo prošla pored a on je bio žedan njihovih kiša. Znao je da nikuda ne može da se skloni, ni u svojoj kući ni pod nečije rame od svojih sopstvenih oluja i znao je da ih mora doživeti, zavoleti i preživeti. Konačno se osećao spokojno i u miru. Preživeo je sve oluje sasvim sam bez ljubavi bilo koga osim ljubavi prema samom sebi – voleti oluje jeza njega značilo da voli samog sebe a to je na kraju i početku svega najčistija stvar na svetu.
Ostati bez ičega, bez ljubavi je vredno preživeti oluje ali izgubiti ljubav prema sebi, za njega je tada značilo posustati pred olujama i pustiti ih da ga uguše. Zar je nečija ljubav pokretač svih oluja? Zar nije uvek preživljavanje oluje zarad mira bilo ispravno? Zar voleti svoje oluje ne znači voleti sebe? Ponavljao je pitanja u glavi dok je gledao ostatke onoga što je nekada ima – doma i nečije ljubavi. Stajao je tamo potpuno sam, miran i spokojan, ponosan na svoje oluje. Ničija ljubav nije mogla da ga skloni od njih do ljubavi prema samom sebi. Tada je znao to. I ponovo je ponavljao pitanja sebi: „Misliš li da ljubav nekada ne spaja već razdvaja? Ti misliš da se čak i razvojeni ljudi, mogu voleti? Šta ako je jedna strana u oluji? Stajao je tamo sam, spokojan, preživevši sopstevne oluje i oluju napolje, znao je odgovore.
Probudila ga je sirena pristiglog broda koji se upravo usidrio na obalu. Osetio je svežinu vazduha i mira. Podigao se i shvatio da je zaspao na steni usred oluje koja je izbesnela i prošla kao i sve njegove sopstvene oluje unutar njega. Osećao se mirno i srećno. Pogledao je okolo da bi video kako je sve ostalo isto ali da se i sve u njemu promenilo posle oluje. Gledao je već kasni sumrak između mora i neba, njegove boje koje su se pretapale jedna u drugu i naglašavale mir i spokoj. Gledao je zalazak i osećao se mirno, kao preživeli ranik posle rata, živeo je u tom trenutku pobede. Konačno se sve nalazilo u zatišju – ribari su sedeli na drvenim obala i smejali se šalama uz rum, žene su pod svetiljkama čistile uhvaćene ribe a deca su trčala po mokrom pesku i pravila kule koje bi jednim šutom rušila. I on se nalazio u zatišju.
Mislio je o tome kako želi da ga ljudi upoznaju posle oluje.
Autor: Nenad Kostić