Da čovek ne mora da spava
Noć je tihim koracima zakoračila u čitavo malo selo okruženo visokim borovima koji su kao kraljevi ponosno stajali i pružali svoje vrhove ka nebeskom svodu. Sve je bilo utihnulo, samo se vani čuo fijuk vetra i ples osušenih grančica drveća. Mrak se bio uvukao u svaki kut sobička, puzao drvenim podom koji je mirisao na davninu i prošle dane, sve nečije korake. Na stolu, pored prozora u polomljenoj vazi mirno je spavalo cveće, ubrano u ranu zoru baš kada ih je kupala prva rosa. I njihov miris se širio po zidovima sobička i ispunjavao sladunjavim mirisom pluća dečaka koji je sklupčan u krevetu posmatrao igru senki koje su pravile grančice obližnje jabuke. Senke su igrale tananu igru, činilo se kao da se tu na plafonu smenjuju najlepše moguće figure i pokreti u plesu. Dečak ih je posmatrao u tišini i pokušavao da uhvati i zadrži u sećanju svaki majušni pokret senke. Tišina se vukla po podu, puzala po zidovima pa sve do iznad glave dečaka i uvlačila se u vitice njegove zlataste kose. Stari sat na zidu je mirno stajao dok su se njegove kazaljke neumorno kretale napred, nikada nazad. Kucanje dečakovog srca i otkucaji prolaznosti vremena na satu su se božanstveno sklapali u divnu melodiju koja se uvlačila u uši dečaka i činila da dečak postaje sve pospaniji a njegove kapke umronijim i težim. Ali dečakovo srce je bilo budno, poskakivalo je u njegovim drugima. Dečak je zevnuo i protrljao svoje plave oči koje je bio progutao mrak. Mesec je bacao svoj sjaj preko prozora pravo na zlatastu kosu dečaka i kao da je mamio dečaka da mu se pridruži u noćnoj tišini. Negde u daljini, u visokim vrhovima gustih drvoreda borova čuo se mudar huk stare sove koja je skrivila u tami. Dečak se okrenuo na starnu i čvrsto zatvorio svoje oči, stavivši majušne ruke pod glavu. Ali njegovo srce nije želelo da spava, njegove misli su se kovitlale kao užurbani roj pčela na cvetnoj livadi. Nekoliko puta je bio otvorio oči, brzo zatreptao a onda ih opet čvrsto zatvorio. San je dolazio i u sobičak, polako ga obuhvatao kao što bejaše obuhvatio i celo malo selo. Dečak je tonuo u san...kad odjednom, širom otvori oči. Podigao je svoju glavu i uputio svoj pogled prema svetlosti koja je dopirala sa malog prozora. Trepnuo je nekoliko puta a onda spustio svoje male noge na hladan pod od starog drveta. Dečak je krenuo ka prozoru na prstima kao da nije želeo da remeti savršenu melodiju tišine koja se širila čitavim sobičkom. Tiho je koračao ka prozoru i radoznalo gledao oko sebe po mraku kao da se sobičak u tmini bio promenio i kad da se dečak nalazi negde drugde. Polako, sa dečijom pažljivošću je uzeo malu drvenu stolicu i poneo je do prozora, opet koračajući na prstima. Stavio je stolicu polako na pod ispod prozora i prvo jednom nogom a zatim i drugom stao na nju. Sada je mogao da vidi šta se to sve nalazi vani. Tiho je povukao ručicu na starom drvenom prozoru i otvorio ga širom kao da je žurio da dođe do slobode.
Hladan jesenji vazduh je zapljusnuo dečakovo lice i uvijao se u vitice njegove zlataste kose, leteo oko njegovih malih prstiju na ručicama. Dečak je radoznalo gledao u prizor pred sobom: isušena trava se tiho njihala u ritmu melodije fijukanja vetra. Grančice stare jabuke su se borile protiv njegove siline i udarale jedna o drugu stvarajući nekakav očaravajući ali i zastrašujući zvuk. Obližnja reka je tihim žuborenjem išla napred ka svom konačnom odredištu dok joj je Mesec obasjavao njen put. Zvezde su treperile uzbuđeno kao plašljiva svetlost cveće na stolu. Dečak je upijao svaki majušni deo te jesenje idile dok se podizao još više na prtima na drevenoj stolici, kako bi mogao videti više i bolje. Taj noćni prizor mu je zadavao mnoga pitanja na koja on nije imao odgovore ali su podjenako mučila njegovu malu glavicu.
-"Šta bi čovek radio kada ne bi morao da spava?", tiho je prošaputao dečak dok su reči letele u vazduhu i gubile se u daljni dok ih je vetar nosio.
-"Video bi stvari koje do tada nikada nije video.", rekao je neko umilnim glasom i dečak se za tren trgnu i spusti svoje noge na drvenu stolicu. Dečak se nije uplašio, njegovo srce ispuni neka radost i radoznalost.
"Šta bi to video? Gde si ti?", upitao je dečak malo glasnije dok se opet uspinjao prstima da bi što više video vani.
"To sam ja Mesec. – rekao je plavi Mesec na nebu i osmehnu se kada dečak podiže svoj pogled i ugleda samo veliki plavičasti krug na zvezadanom svodu i uputi mu radoznali osmeh.
-"Molim te Meseče, ispričaj mi šta bi čovek video da ne spava!", uzviknu tananim glasom dečak dok je nogicama poskakivao na maloj drvenoj stolici. Mesec se osmehnu opet zadivljen dečakovom naivnom radoznalošću a zatim sklopi svoje oči i poče da priča.
-"Čekao bi ponoć koja bi se sablasnim koracima šunjala po sobi i krila svoje lice u senkama kutova. Slušao bi melodiju otkucaja kazaljke starog i mudrog sata na zidu što ćuti i krije mnoge tajne. Svaki trzaj kazaljke dok lenjo ide napred, nikada nazad. Slušao bi deo po deo te melodije koju bi činila potpunom i otkucaji uplašenog srca. Video bi mirne senke kako mile drvenim podom koji miriše na stara vremena, kako se one vuku tromo do kreveta pa iznad naših glava i igraju tananu igru na plafonu. Možda bi u tim pokretima video sećanje neko, zaboravljeno davno. Njegove usnule oči bi upijale svaki majušni pokret senke, penušavi miris sećanja i noćnih osećaja. Po prvi put bi istinski osetio u plućima miris ubranih jorgovana u rano jutro dok je još rosa upijala prve poljupce sunčeve topline. Taj miris bi mu obuzeo sva čula u mraku pod slabom, mlečnom svetlošću Meseca. I tada bi spoznao neviđenju lepotu praskozorja koju niko nije uspeo da uhvati i ovekoveči u stih, sliku, figuru ili sećanje. Slušao bi nakon ponoći tišinu, nemu, tromu i tešku dok bi mu pritiskala dušu i morila mu umorno srce. I dok bi sa trepavica padao prah prošlih dana, tišinom bi plovio kao kakav duh, vraćajući se jednom sećanju, osećaju i trenu. Mogao bi čak videti tišinu u mraku sobička, kako ona sedi na drvenoj stolici pored prozora i zuri nemo u naše lice. Ćutala bi a opet bi mu sve mogla reći, što oduvek je želeo znati i čuti. Sve ono što mu niko nikada nije želeo reći. Spoznao bi tad mnoge odgovore. Osetio bi mrak, tih i miran kako se uvlači u njegovo telo, u svaku kost i kut njegovog bića. I tada, u tom jednom trenu telo bi postalo senka koja se kao utopljena duša u more, utapa u duboku pomrčinu.
A onda iznenada pogledao bi kroz prozor vani, ka licu neba okićenom milionima zvezda i jednim srebrnim mladežom koji se sjaji. U oku bi mu se iskrala jedna zvezda, ušuljala bi mu se u more njegove plave zenice i kao mali brodić bi njime zaplovila ka dalekim horizontima uma. Ja bih mu se smejao tome. Gledao bi kako vetar njiše grane drveća koja bi noću postajala tako živa, kao kakvi plesači na prostranoj zelenoj livadi. Ja bih svojim rukama grlio njegovu samoću i bacao bi svoju srebrastu svetlost na obližnju reku koja i po noći ide svojim putem, nikada ne zastajkujući. I bio bih srećan što vodim svoju reku na pravi put. Slušao bi pesmu noćnih ptica negde u daljini, skrivenu između gustog drvoreda visokih borova. Njegove uši bi upijale svaki sićušni ton te predivne pesme koju može čuti ali ne i dosegnuti jer čoveku je suđeno da može imati nešto tako kratko, spozanti njegovu lepotu samo jedan tren ne zadržavajući je onoliko koliko bi mu to srce htelo. Čuo bi u mudri huk stare sove koja sedi na viskoj granu obližnje breze čije kićanke trepere pri dodiru noćnog nevidiljivog putnika. Video bi kako tajanstvena ptica preleće drvorede jabuka i krova male kuće pravo u mrak, u novu slobodu. I on bi poželeo da kao ta ptica odleti daleko u slobodu što ima sladak ukus strepnje i uplašene radosti. Dušu bi mu ispunila neka čudna žeđ i slad za nečim novim i nedostižnim i telo bi mu treperiilo kao svetlost cveće na stolu.
I dočekao bi u tom osećanju prvu zoru. Rađanje prvih njenih boja i njenih mirisa što se šire horizontima, iznad planina i gora, iznad mora i usnule prirode. Video bi tih i dostojanstven dolazak praskozorja na nebeskom svodu, kako se laganim koracima bliži novome danu. Spoznao bi tren izlaska Sunca, veličastvenog rađanja svetlosti i novoga smisla. I tada bi mu ispunio dašak suštine, smila postojanja. Duša bi se osmehnula i srce bi svojim otkucajima zasviralo neku novu melodiju življenja. Ruke bi mu pružile svoje prste ka osvetljenom nebu kao što trava pruža svoje žilice u polet toploti Sunca. Niz čelo, niz umorne obraze bi se slivala hladna rosa do suvih usana kao što se sliva niz telašca tananih trava pa sve do žednog tla. Zora bi mu obojila lice svojom bojom i unela novi pogled u oko. Pluća bi mu ispunio mirisi probuđenih poljskih cvetova, mladih i krasnih. I biće bi mu oživelo opet, utopljena duša bi iznad vode isplivala i srce bi veselije kucalo. Oči bi mu dobile širi pogled, usne vedriji osmeh, ruke nežniji dodir i život istinski smisao. Sve bi to spoznao čovek kada ne bi morao da spava."
Završio je mudri Mesec uz široki osmeh dok je gledao u malog plavokosog dečaka kako mu se oči polako sklapaju i kako tone u san. Dečakova glava je klonula dok ju je držao obema rukama i pokušavao da pomno prati i dalje govor Meseca. Mesec se široko osmehnuo i bacio svoju svetlost na dečakovo lice.
Dečak široko otvori svoje oči i prvo što ugleda bilo je Sunce kako kroz prozor baca slabu, toplu svetlost na njegovo lice i igra se njegovom zlatastom kosom. Dečak je protrljao oči i pokušao da razgovor sa Mesecom ili pak samo jedan lucidni san zadrži što više u svoje sećanje. Brzo je svojim nogama stao na drveni pod i otržao do prozora. Jutro je bilo toplo, ptice su preletale malu kućicu i pevale jesenju poemu. Sunce je obasjavalo veliku livadu, obližnju jabuku, poneki cvet i viskoke borove u daljini. Dečak se laganim i radosnim korakom okrenu i izađe iz sobe, jedvačekajući da nekome ispriča svoj san.
San o tome šta bi čovek radio da ne mora da spava.
Autor: Nenad Kostić
Hladan jesenji vazduh je zapljusnuo dečakovo lice i uvijao se u vitice njegove zlataste kose, leteo oko njegovih malih prstiju na ručicama. Dečak je radoznalo gledao u prizor pred sobom: isušena trava se tiho njihala u ritmu melodije fijukanja vetra. Grančice stare jabuke su se borile protiv njegove siline i udarale jedna o drugu stvarajući nekakav očaravajući ali i zastrašujući zvuk. Obližnja reka je tihim žuborenjem išla napred ka svom konačnom odredištu dok joj je Mesec obasjavao njen put. Zvezde su treperile uzbuđeno kao plašljiva svetlost cveće na stolu. Dečak je upijao svaki majušni deo te jesenje idile dok se podizao još više na prtima na drevenoj stolici, kako bi mogao videti više i bolje. Taj noćni prizor mu je zadavao mnoga pitanja na koja on nije imao odgovore ali su podjenako mučila njegovu malu glavicu.
-"Šta bi čovek radio kada ne bi morao da spava?", tiho je prošaputao dečak dok su reči letele u vazduhu i gubile se u daljni dok ih je vetar nosio.
-"Video bi stvari koje do tada nikada nije video.", rekao je neko umilnim glasom i dečak se za tren trgnu i spusti svoje noge na drvenu stolicu. Dečak se nije uplašio, njegovo srce ispuni neka radost i radoznalost.
"Šta bi to video? Gde si ti?", upitao je dečak malo glasnije dok se opet uspinjao prstima da bi što više video vani.
"To sam ja Mesec. – rekao je plavi Mesec na nebu i osmehnu se kada dečak podiže svoj pogled i ugleda samo veliki plavičasti krug na zvezadanom svodu i uputi mu radoznali osmeh.
-"Molim te Meseče, ispričaj mi šta bi čovek video da ne spava!", uzviknu tananim glasom dečak dok je nogicama poskakivao na maloj drvenoj stolici. Mesec se osmehnu opet zadivljen dečakovom naivnom radoznalošću a zatim sklopi svoje oči i poče da priča.
-"Čekao bi ponoć koja bi se sablasnim koracima šunjala po sobi i krila svoje lice u senkama kutova. Slušao bi melodiju otkucaja kazaljke starog i mudrog sata na zidu što ćuti i krije mnoge tajne. Svaki trzaj kazaljke dok lenjo ide napred, nikada nazad. Slušao bi deo po deo te melodije koju bi činila potpunom i otkucaji uplašenog srca. Video bi mirne senke kako mile drvenim podom koji miriše na stara vremena, kako se one vuku tromo do kreveta pa iznad naših glava i igraju tananu igru na plafonu. Možda bi u tim pokretima video sećanje neko, zaboravljeno davno. Njegove usnule oči bi upijale svaki majušni pokret senke, penušavi miris sećanja i noćnih osećaja. Po prvi put bi istinski osetio u plućima miris ubranih jorgovana u rano jutro dok je još rosa upijala prve poljupce sunčeve topline. Taj miris bi mu obuzeo sva čula u mraku pod slabom, mlečnom svetlošću Meseca. I tada bi spoznao neviđenju lepotu praskozorja koju niko nije uspeo da uhvati i ovekoveči u stih, sliku, figuru ili sećanje. Slušao bi nakon ponoći tišinu, nemu, tromu i tešku dok bi mu pritiskala dušu i morila mu umorno srce. I dok bi sa trepavica padao prah prošlih dana, tišinom bi plovio kao kakav duh, vraćajući se jednom sećanju, osećaju i trenu. Mogao bi čak videti tišinu u mraku sobička, kako ona sedi na drvenoj stolici pored prozora i zuri nemo u naše lice. Ćutala bi a opet bi mu sve mogla reći, što oduvek je želeo znati i čuti. Sve ono što mu niko nikada nije želeo reći. Spoznao bi tad mnoge odgovore. Osetio bi mrak, tih i miran kako se uvlači u njegovo telo, u svaku kost i kut njegovog bića. I tada, u tom jednom trenu telo bi postalo senka koja se kao utopljena duša u more, utapa u duboku pomrčinu.
A onda iznenada pogledao bi kroz prozor vani, ka licu neba okićenom milionima zvezda i jednim srebrnim mladežom koji se sjaji. U oku bi mu se iskrala jedna zvezda, ušuljala bi mu se u more njegove plave zenice i kao mali brodić bi njime zaplovila ka dalekim horizontima uma. Ja bih mu se smejao tome. Gledao bi kako vetar njiše grane drveća koja bi noću postajala tako živa, kao kakvi plesači na prostranoj zelenoj livadi. Ja bih svojim rukama grlio njegovu samoću i bacao bi svoju srebrastu svetlost na obližnju reku koja i po noći ide svojim putem, nikada ne zastajkujući. I bio bih srećan što vodim svoju reku na pravi put. Slušao bi pesmu noćnih ptica negde u daljini, skrivenu između gustog drvoreda visokih borova. Njegove uši bi upijale svaki sićušni ton te predivne pesme koju može čuti ali ne i dosegnuti jer čoveku je suđeno da može imati nešto tako kratko, spozanti njegovu lepotu samo jedan tren ne zadržavajući je onoliko koliko bi mu to srce htelo. Čuo bi u mudri huk stare sove koja sedi na viskoj granu obližnje breze čije kićanke trepere pri dodiru noćnog nevidiljivog putnika. Video bi kako tajanstvena ptica preleće drvorede jabuka i krova male kuće pravo u mrak, u novu slobodu. I on bi poželeo da kao ta ptica odleti daleko u slobodu što ima sladak ukus strepnje i uplašene radosti. Dušu bi mu ispunila neka čudna žeđ i slad za nečim novim i nedostižnim i telo bi mu treperiilo kao svetlost cveće na stolu.
I dočekao bi u tom osećanju prvu zoru. Rađanje prvih njenih boja i njenih mirisa što se šire horizontima, iznad planina i gora, iznad mora i usnule prirode. Video bi tih i dostojanstven dolazak praskozorja na nebeskom svodu, kako se laganim koracima bliži novome danu. Spoznao bi tren izlaska Sunca, veličastvenog rađanja svetlosti i novoga smisla. I tada bi mu ispunio dašak suštine, smila postojanja. Duša bi se osmehnula i srce bi svojim otkucajima zasviralo neku novu melodiju življenja. Ruke bi mu pružile svoje prste ka osvetljenom nebu kao što trava pruža svoje žilice u polet toploti Sunca. Niz čelo, niz umorne obraze bi se slivala hladna rosa do suvih usana kao što se sliva niz telašca tananih trava pa sve do žednog tla. Zora bi mu obojila lice svojom bojom i unela novi pogled u oko. Pluća bi mu ispunio mirisi probuđenih poljskih cvetova, mladih i krasnih. I biće bi mu oživelo opet, utopljena duša bi iznad vode isplivala i srce bi veselije kucalo. Oči bi mu dobile širi pogled, usne vedriji osmeh, ruke nežniji dodir i život istinski smisao. Sve bi to spoznao čovek kada ne bi morao da spava."
Završio je mudri Mesec uz široki osmeh dok je gledao u malog plavokosog dečaka kako mu se oči polako sklapaju i kako tone u san. Dečakova glava je klonula dok ju je držao obema rukama i pokušavao da pomno prati i dalje govor Meseca. Mesec se široko osmehnuo i bacio svoju svetlost na dečakovo lice.
Dečak široko otvori svoje oči i prvo što ugleda bilo je Sunce kako kroz prozor baca slabu, toplu svetlost na njegovo lice i igra se njegovom zlatastom kosom. Dečak je protrljao oči i pokušao da razgovor sa Mesecom ili pak samo jedan lucidni san zadrži što više u svoje sećanje. Brzo je svojim nogama stao na drveni pod i otržao do prozora. Jutro je bilo toplo, ptice su preletale malu kućicu i pevale jesenju poemu. Sunce je obasjavalo veliku livadu, obližnju jabuku, poneki cvet i viskoke borove u daljini. Dečak se laganim i radosnim korakom okrenu i izađe iz sobe, jedvačekajući da nekome ispriča svoj san.
San o tome šta bi čovek radio da ne mora da spava.
Autor: Nenad Kostić