Schindlerov lift, darko cvijetić
14. jul 2021.
Pritisnete dugme, čekate. Zatim čujete zvuk i otvarate vrata. Ulazite sa svojim komšijom u lift i pitate ga Do kog sprata idete? Sa ovim istim pitanjem se, gotovo sigurno, ulazi u čitanje romana Schindlerov lift, bosanskohercegovačkog pisca, pesnika, dramaturga Darka Cvijetića. Ovaj kratki roman, kako ga neki kritičari klasifiikuju, iliti fikcijska drama, kako je pak drugi svrstavaju, spojem fikcije sa fakcijskim podlogama daje neposredne, nakratko srećne slike čuvenog Crvenog solitera u Prijedoru pre rata, i nadugo potresne slike tokom trajanja rata između dva naroda. Pisan iz piščevog ličnog iskustva, ne čudi što je ovo kratko ali bitno delo naišlo na kolektivno prihvatanje i saosećanje čitalaca.
Žanrovski hibrid, tipično cvijetićevski, počinje prologom u stihovima a zatim se nastavlja u nešto više od trideset poglavlja koja su kratke slike solitera ili malog sela, kako ga je sam autor imenovao, u vreme rata koji je devedesetih potresao Bosnu. U okvirima rata sveznajući pripovedač nam u kratkim slikama predočava život više naroda u tom čuvenom Crvenom soliteru, pričajući čitaocima potresna svedočanstva sa tragičnim ishodom, svedočanstva o posrnulom čoveku i izgubljenom društvu. Taj Crveni soliter, koji je imao četiri lifta (marke Schindler) sadrži celokupnu sliku bivše Jugoslavije u vreme njenog raspadanja. U toj zgradi i tim liftom su se vozili ljudi raličitih vera i nacionalnosti, različitih karaktera i zanimanja, različitih uverenja i shvatanja i sa različitih podneblja.
Strukturno, ovaj roman u tridesetak poglavlja opisuje kratke slike života ljudi koji su stanovali u Crvenom soliteru, i baš svaki junak ima svoje mesto među tim rečima a sve ih spaja osećaj stravičnosti početkom rata, što je ujedno i stroga usredsređenost autorovih intencija. Nabrajanja stanara, pričanje njihovih tragičnih sudbina, stvara se odsustvo distance pripovedača sa pripovedanjem i dobija se dojam kao da se direktno, u momentima čitanja, odvija radnja knjige. Likovi-stanari sudeluju u zgradi, u liftu koji je centralni toponim romana, i oko koga se, čini se, odvijaju sve tragedije početkom rata.
Svaka od tih kratkih priča-slika likova se nadovezuju jedna na drugu čineći kontinuirano tj. ulančano pripovedanje koje čitaoce vodi do kraja knjige sa puno saosećanja, preispitivanja i probuđenosti. Oslanjajući se na detalje iz fakcije, Cvijetić na njih kao književni sloj postavlja detalje iz fikcije, vešto i nepriemtno ih preplićući stvarajući jednu potresnu povest jednog solitera i više naroda u ratnom periodu Bosne. Likovi trpe svu tragičnost: neki vrše samoubistvo, drugi slučajno padaju sa svojih terasa, ima onih koji umiru od tuge sa svojim bližnjima, slučajnih tragedija kao što je priča, koja se izdvaja od ostalih i čini se da je ona poslužila autoru kao početna točka u pisanju, devojčice Stojanke K. kojoj je lift (marke Schindler) odrubio glavu dok se igrala u njemu, potom likova koji odvode u rat, vode u logore, ulaze u stanove i ubijaju ih. Cvijetićev stil u knjizi je neopterećen patetikom, naginje ka tragičnom, stvarnosnom ali ne i presurovom notom. Tragovi biografskog se povlače u drugi plan i u prvi izlaze sve te tragične, stvarne a opet fikcijske sudbine likova. Schidlerov lift je sam po sebi jedna ispovest ili povest autora, pristupajući nostalgično ali i sa stravičnošću tom vremenu Crvenog solitera u kravavom ratu, isprepletane povesti ljudskih života okupljenim u zajedničkom međprostoru jednog solitera i jednog sasvim običnog lifta oko koga su se odvijale srećne ali i užasne stvar ljudskih sudbina.
Pažljivo struktuiran, lirski intoniran i skoncentrisan sadržinski oko tragičnosti ljudi u Crvenom soliteru, ovaj roman nimalo nije lako štivo za pročitati. Neposredno, nenametljivo se predočava jedno vreme u jednom običnom a opet posebnom za autora soliteru i liftu, u malom selu, kako je i sam autor dodao komentar. U moru produkcije romana sa istorijskim sižeom na prostoru BIH i Srbije, Schindlerov lift se ne nameće već je nužan kao jedna kratka slika naroda koji se našao u ratu a koji je ušao u hodnike čuvenog Crvenog solitera i njegovog lifta (marke Schindler).
Autor: Nenad Kostić
Žanrovski hibrid, tipično cvijetićevski, počinje prologom u stihovima a zatim se nastavlja u nešto više od trideset poglavlja koja su kratke slike solitera ili malog sela, kako ga je sam autor imenovao, u vreme rata koji je devedesetih potresao Bosnu. U okvirima rata sveznajući pripovedač nam u kratkim slikama predočava život više naroda u tom čuvenom Crvenom soliteru, pričajući čitaocima potresna svedočanstva sa tragičnim ishodom, svedočanstva o posrnulom čoveku i izgubljenom društvu. Taj Crveni soliter, koji je imao četiri lifta (marke Schindler) sadrži celokupnu sliku bivše Jugoslavije u vreme njenog raspadanja. U toj zgradi i tim liftom su se vozili ljudi raličitih vera i nacionalnosti, različitih karaktera i zanimanja, različitih uverenja i shvatanja i sa različitih podneblja.
Strukturno, ovaj roman u tridesetak poglavlja opisuje kratke slike života ljudi koji su stanovali u Crvenom soliteru, i baš svaki junak ima svoje mesto među tim rečima a sve ih spaja osećaj stravičnosti početkom rata, što je ujedno i stroga usredsređenost autorovih intencija. Nabrajanja stanara, pričanje njihovih tragičnih sudbina, stvara se odsustvo distance pripovedača sa pripovedanjem i dobija se dojam kao da se direktno, u momentima čitanja, odvija radnja knjige. Likovi-stanari sudeluju u zgradi, u liftu koji je centralni toponim romana, i oko koga se, čini se, odvijaju sve tragedije početkom rata.
Svaka od tih kratkih priča-slika likova se nadovezuju jedna na drugu čineći kontinuirano tj. ulančano pripovedanje koje čitaoce vodi do kraja knjige sa puno saosećanja, preispitivanja i probuđenosti. Oslanjajući se na detalje iz fakcije, Cvijetić na njih kao književni sloj postavlja detalje iz fikcije, vešto i nepriemtno ih preplićući stvarajući jednu potresnu povest jednog solitera i više naroda u ratnom periodu Bosne. Likovi trpe svu tragičnost: neki vrše samoubistvo, drugi slučajno padaju sa svojih terasa, ima onih koji umiru od tuge sa svojim bližnjima, slučajnih tragedija kao što je priča, koja se izdvaja od ostalih i čini se da je ona poslužila autoru kao početna točka u pisanju, devojčice Stojanke K. kojoj je lift (marke Schindler) odrubio glavu dok se igrala u njemu, potom likova koji odvode u rat, vode u logore, ulaze u stanove i ubijaju ih. Cvijetićev stil u knjizi je neopterećen patetikom, naginje ka tragičnom, stvarnosnom ali ne i presurovom notom. Tragovi biografskog se povlače u drugi plan i u prvi izlaze sve te tragične, stvarne a opet fikcijske sudbine likova. Schidlerov lift je sam po sebi jedna ispovest ili povest autora, pristupajući nostalgično ali i sa stravičnošću tom vremenu Crvenog solitera u kravavom ratu, isprepletane povesti ljudskih života okupljenim u zajedničkom međprostoru jednog solitera i jednog sasvim običnog lifta oko koga su se odvijale srećne ali i užasne stvar ljudskih sudbina.
Pažljivo struktuiran, lirski intoniran i skoncentrisan sadržinski oko tragičnosti ljudi u Crvenom soliteru, ovaj roman nimalo nije lako štivo za pročitati. Neposredno, nenametljivo se predočava jedno vreme u jednom običnom a opet posebnom za autora soliteru i liftu, u malom selu, kako je i sam autor dodao komentar. U moru produkcije romana sa istorijskim sižeom na prostoru BIH i Srbije, Schindlerov lift se ne nameće već je nužan kao jedna kratka slika naroda koji se našao u ratu a koji je ušao u hodnike čuvenog Crvenog solitera i njegovog lifta (marke Schindler).
Autor: Nenad Kostić