Uliks, džejms džojs
9. februar 2021.
Roman Uliks Džejmsa Džojsa predstavlja jedno od najznačajnijih i najuticajnijih dela moderne romansijerske književnosti 20. veka. Roman je objavljen 1922. godine a objvljivan je u pojedinačnim delovima. Ono što je značajno reći za ovo delo jeste da su njegovim pojavljivanjem izazvane mnogobrojne reakcije čitalačke publike kao i književnih kritičara i teoretičara. Roman se pojavio sa mnogobrojnim inovacijama koje su do tada u svetu književnosti (najpre engleske) koje još uvek nisu bile dovoljno prihvaćene. Sam roman je dominantan tekst modernizma, radikalnog eksperimetisanja, težine i književnih izazova i zajedno sa ostalim delima objavljenim iste godine ( Pusta zemlja, T.S. Eliot, Jakovljeva soba, Virdžinija Vulf itd.) predstavlja sam vrh modernizma.
Uliks je predstavljao pravu novinu u vreme kada se pojavio. I to ne samo po svojoj složenoj strukturalnosti već i po svojim avangardnim odlikama kojima je oblikovan takav kakvog su ga na početku književni kritičari najpre obezvredili i odbacivali a kasnije svrstali u jedno od najznačajnijih dela 20. veka. Ono što svakako ovaj roman obeležava jeste to što se u književnoj kritici i istoriji, ovaj roman smatra romanom toka svesti. Dakle, ovaj roman kao avangardnu odliku ima tok svesti kao pripovedački postupak kojim je ispričan roman. Postupak toka svesti i jeste da kroz čovekovu svest (svest likova u romanu) neprekidno prolazi tok svesti, osećanja, poimanja i doživljavanja sveta oko sebe. I ceo ovaj roman je takav a da bi mogao takav i biti, autor je morao napustiti osnovne elemente pripovedanja kao što su najpre fabula, pripovedač, lik, a onda mesto i vreme u tradicionalnom smislu reči. Roman je pisan u trećem licu jednine gde se pripovedač isključuje iz teksta jer je to način da se pred očima čitalaca održi dojam svesti u stalnom pokretu. Pripovedanje je oslobođeno komenatara naratora i prepišteno je neprekidnom toku svesti. Strukturno je roman vrlo striktno napisan u šematskoj formi, tako da svako od osamnaest poglavlja (na oko 900 stranica) predtaavlja po jedan sat radnje.
Pripovedač ništa ne pripoveda čitaocima, ne tumači i ne razjašnjava već pušta da sami čitaoci to rade za njega. Priča Uliksa cirkuliše između tri glavna lika: Leopolda Bluma, Stivena Dedalusa i Moli Blum. Radnja i vremenski raspon u romanu je ograničen na oko dvadeset sati 16. juna 1909. godine i nekoliko ranih sati 17. juna a radnja je smeštena u Dablinu i sam vrlo kratak (u odnosu na tradicioani vremenski apsket romana koji možeo ići u rasponu od nekoliko dana do na desetine godina trajanja radnje) taj vremenski raspon je velika avangardna novina u romanenskoj tradiciji. Kada govorimo o tim novim ekperimentalni odlikama, možemo reći da je roman većim delom ukorenjen u realizam sa realističkom strukturom koja ima dovonjno ljudskih interesa kao što su humor, ironija, potresnost i tragedija. Dominantni pripovedači elemnti jesu dijalozi i monolozi glavnih likova romana.
Likovi su uzeti iz svakodnevnog života s tom novinom što im je data paralela sa likovima iz Odiseje. Njihovi međusobni odnosi jesu parodija na odnose likova koji predstavljaju njihovo okrenuto ogledalo u Odiseji. Oni ne učestvuju u radnjama, ne meljaju se kao posledica radnja a često i ne utiču jedni na druge. Čitalac je suočen manje sa njihovom spoljašnjošću a više suočen sa njihovom unutrašnjnim svetom: svešću, mislima, predstavama, asocijacijama., osećanjima. Svaki od tri glavna lika je neka vrsta parodije na likove iz Homerove Odiseje: Moli Blum koja je nimfomanka je parodija Penelope koje je u književnosti predstava odanosti mužu koga čeka da se vrati, Leopold Blum je parodija duhovnog oca a Dedalus je parodija Telemaka. Ovde imamo tu mitsku osnovu za stvaranje modernističke priče kao jednu od avangardnih odlika ovog romana.
Jezički elementi su takođe jedna od avangardnih odlika romana. Jezik svakog od ovih likova jeste deo njihove karakterizacije. Njihov jezik je jezik sam za sebe van tradicionalnih jezičkih pravila onih smislenih do onih pravopisnih i gramtičkih. Likovi se koriste simbolima, dijaktelizmima, arhetipovima, slengovima, asocijacijama, sugestijama, metaforama, igrama reči, eufonijom, unutrašnjim ekspresijama koje beže od konvencionalnog pojma jezika. Jezik likova u romanu jeste višeznačan i ne može se hermetički predstaviti niti pojmiti.
Jedna od avangradnih odlika romana jeste i to što je Džojs u romanu izveo tehniku paradoksa gde se bavi realizmom sa fanatičnim intenzitetom u fantastičnom i maštovitom. On u romanu otkriva i opisuje sve ono što je realziam selektovao i svrstavao u tabuu i sve to cenzurisao. On piše o vršenju nužde, čišćenju, masturbaciji, fetišizmu i sado-mazohizmu. Džojs u romanu razbija tabue i daje ih onakve kakvi zaista jesu bez senzure, što je bila velika avangardna novina za jedan roman. Zbog toga je i šokirao veliki deo javnosti i književnu kritiku što mu je dalo status nepoženjnog književnog dela ali kasnije i izazivalo čitalačku zainteresovanost i pažnju. Dakle, ovaj roman jeste i parodija na sve tradicionalne forme, i norme kako na one društevene tako i na one književne.
Na samom kraju, u jednom od mnogih mogućih zaključaka , možemo reći da je ovaj roman ono delo koje se može posećivati više puta i sve dalje istraživati u njegovoim preoblikovanjima gde nam otkriva nove narative, teme i obrasce, prevazilaženje konvencionalnih granica i stega, klišea i onoga što već poznajemo. Uliks ekperimentiše sa tok svesti i očekuje od čitaoca da da čitaju sa humorom, da povezuju detalje u celinu, da imaju sluh za sve ono o čemu nije smelo do tada da se piše. Džojs je u ovom romanu vrlo hrabro i smisleno, parodično i ironično uneo mnoge avangardne novine koje možda na drugačiji način nikada ne bi ni bile prihvaćene u društevnom ali i najvažnije ovde, u književnom kontekstu.
Autor: Nenad Kostić
Uliks je predstavljao pravu novinu u vreme kada se pojavio. I to ne samo po svojoj složenoj strukturalnosti već i po svojim avangardnim odlikama kojima je oblikovan takav kakvog su ga na početku književni kritičari najpre obezvredili i odbacivali a kasnije svrstali u jedno od najznačajnijih dela 20. veka. Ono što svakako ovaj roman obeležava jeste to što se u književnoj kritici i istoriji, ovaj roman smatra romanom toka svesti. Dakle, ovaj roman kao avangardnu odliku ima tok svesti kao pripovedački postupak kojim je ispričan roman. Postupak toka svesti i jeste da kroz čovekovu svest (svest likova u romanu) neprekidno prolazi tok svesti, osećanja, poimanja i doživljavanja sveta oko sebe. I ceo ovaj roman je takav a da bi mogao takav i biti, autor je morao napustiti osnovne elemente pripovedanja kao što su najpre fabula, pripovedač, lik, a onda mesto i vreme u tradicionalnom smislu reči. Roman je pisan u trećem licu jednine gde se pripovedač isključuje iz teksta jer je to način da se pred očima čitalaca održi dojam svesti u stalnom pokretu. Pripovedanje je oslobođeno komenatara naratora i prepišteno je neprekidnom toku svesti. Strukturno je roman vrlo striktno napisan u šematskoj formi, tako da svako od osamnaest poglavlja (na oko 900 stranica) predtaavlja po jedan sat radnje.
Pripovedač ništa ne pripoveda čitaocima, ne tumači i ne razjašnjava već pušta da sami čitaoci to rade za njega. Priča Uliksa cirkuliše između tri glavna lika: Leopolda Bluma, Stivena Dedalusa i Moli Blum. Radnja i vremenski raspon u romanu je ograničen na oko dvadeset sati 16. juna 1909. godine i nekoliko ranih sati 17. juna a radnja je smeštena u Dablinu i sam vrlo kratak (u odnosu na tradicioani vremenski apsket romana koji možeo ići u rasponu od nekoliko dana do na desetine godina trajanja radnje) taj vremenski raspon je velika avangardna novina u romanenskoj tradiciji. Kada govorimo o tim novim ekperimentalni odlikama, možemo reći da je roman većim delom ukorenjen u realizam sa realističkom strukturom koja ima dovonjno ljudskih interesa kao što su humor, ironija, potresnost i tragedija. Dominantni pripovedači elemnti jesu dijalozi i monolozi glavnih likova romana.
Likovi su uzeti iz svakodnevnog života s tom novinom što im je data paralela sa likovima iz Odiseje. Njihovi međusobni odnosi jesu parodija na odnose likova koji predstavljaju njihovo okrenuto ogledalo u Odiseji. Oni ne učestvuju u radnjama, ne meljaju se kao posledica radnja a često i ne utiču jedni na druge. Čitalac je suočen manje sa njihovom spoljašnjošću a više suočen sa njihovom unutrašnjnim svetom: svešću, mislima, predstavama, asocijacijama., osećanjima. Svaki od tri glavna lika je neka vrsta parodije na likove iz Homerove Odiseje: Moli Blum koja je nimfomanka je parodija Penelope koje je u književnosti predstava odanosti mužu koga čeka da se vrati, Leopold Blum je parodija duhovnog oca a Dedalus je parodija Telemaka. Ovde imamo tu mitsku osnovu za stvaranje modernističke priče kao jednu od avangardnih odlika ovog romana.
Jezički elementi su takođe jedna od avangardnih odlika romana. Jezik svakog od ovih likova jeste deo njihove karakterizacije. Njihov jezik je jezik sam za sebe van tradicionalnih jezičkih pravila onih smislenih do onih pravopisnih i gramtičkih. Likovi se koriste simbolima, dijaktelizmima, arhetipovima, slengovima, asocijacijama, sugestijama, metaforama, igrama reči, eufonijom, unutrašnjim ekspresijama koje beže od konvencionalnog pojma jezika. Jezik likova u romanu jeste višeznačan i ne može se hermetički predstaviti niti pojmiti.
Jedna od avangradnih odlika romana jeste i to što je Džojs u romanu izveo tehniku paradoksa gde se bavi realizmom sa fanatičnim intenzitetom u fantastičnom i maštovitom. On u romanu otkriva i opisuje sve ono što je realziam selektovao i svrstavao u tabuu i sve to cenzurisao. On piše o vršenju nužde, čišćenju, masturbaciji, fetišizmu i sado-mazohizmu. Džojs u romanu razbija tabue i daje ih onakve kakvi zaista jesu bez senzure, što je bila velika avangardna novina za jedan roman. Zbog toga je i šokirao veliki deo javnosti i književnu kritiku što mu je dalo status nepoženjnog književnog dela ali kasnije i izazivalo čitalačku zainteresovanost i pažnju. Dakle, ovaj roman jeste i parodija na sve tradicionalne forme, i norme kako na one društevene tako i na one književne.
Na samom kraju, u jednom od mnogih mogućih zaključaka , možemo reći da je ovaj roman ono delo koje se može posećivati više puta i sve dalje istraživati u njegovoim preoblikovanjima gde nam otkriva nove narative, teme i obrasce, prevazilaženje konvencionalnih granica i stega, klišea i onoga što već poznajemo. Uliks ekperimentiše sa tok svesti i očekuje od čitaoca da da čitaju sa humorom, da povezuju detalje u celinu, da imaju sluh za sve ono o čemu nije smelo do tada da se piše. Džojs je u ovom romanu vrlo hrabro i smisleno, parodično i ironično uneo mnoge avangardne novine koje možda na drugačiji način nikada ne bi ni bile prihvaćene u društevnom ali i najvažnije ovde, u književnom kontekstu.
Autor: Nenad Kostić