MOJA MAMA ZNA STA SE DESAVA U GRADOVIMA, RADMILA PETROVIC
24.9. 2021.
Radmila Petrović je svojom trećom zbirkom poezije Moja mama zna šta se dešava u gradovima izazvala opšti emocionalni prodor u čitaocima i poštovaocima poezije ali i onima koji se nikada ili vrlo retko late čitanja iste. Od kako se sama zbirka pojavila u književnoj javnosti izazivala je mnogobrojna mišljenja i kritike, no, neosporrno je da je pesnički, lirski glas Radmile Petrović jedan od najglasnijih i najpristniijh u našoj savremenoj poeziji koja stoji stih uz stih sa Milenom Marković, Radmilom Petrović, Anom Nikvul, Ognjenkom Lakićević i dr. i ne samo u Srbiji već i u regionu.
Ova zbirka poezije je sve ono suštinski suprotno što bismo očekivali od poezije na koju smo navikli. U njenim pesama nema komformizma već konfortizma, sučeljavanje pesničkog ja sa emocijama koje se pružaju čitaocu. Ova zbirka ne ćuti, ona govori o svemu onome o čemu ljudi ćute. Iz pesama se vrlo uočljivo sagledava, rastrgnuta istinom, seoska idila kakvu smo nalazili u pesmama romantičara: selo nije idealno mesto za život, odnosi među ljudima su komplikovaniji, ćuti se o mnogim stvarima, vladaju patrijarhalne vrednosti koje više donose lošeg nego što donose dobrog (uglavnom ženama), mesto u kome se ljudi brane od svojih sopstvenih emocija, mesto ćutnje. Radmila je svojom trećom zbirkom prestala da ćuti. Prelaskom iz sela u veliki grad, pesnikinja je dobila određenu emocionalnu, vremensku i prostornu distancu da bolje sagleda svoje godine provede u svom rodnom selu, te su pesme odraz onoga što je pesnički subjekat spoznao o samom sebi: odnosi sa nama bližnjima mogu se poput rane zaceliti istinom, govorenjem svojih emocija naglas i poigravanjem sa sopstvenom sudbinom.
U svojim pesmama, lirski subjekat često apostrofira majku i oca ali kao i suštinske figure muškosti odnosno ženskosti. Njene pesme su prožete ženskim butnom na muški način i feministički angažovane predočavajući nam na ironičan način položaj žena na selu koje ćute o patrijarhatu koji ih i ubija. Upravo je pesnikinja svojim glasom dala jednu sveopštu priču svih žena koje vekovima podležu patrijarhalnom društvu i kulturi. Međutim, iako lirski subjekat govori ženskim glasom ona nije nimalo slična drugim žesnkim glasovima. Ovaj glas je opak, muževan, onaj koji je šmeker, koji psuje, govori ono što se ne želi ili ne sme čuti. Taj glas nosi perorez u džepu, vozi traktor, igra se alatom, ne nosi haljine i nije dama. On je jednostavan glas, govori jasnim jezikom svakog čoveka i ne teži usvišenoj hermetičnosti. U pesmama se govori istina (bar ono što je za sam lirski subjekat istinosno), ne ide se ka ublažavanju i lepim rečima, no, ipak se tom istinom zaceljuju veze lirskog subjekta sa majkom sa kojom govori jezikom bilja, sa ocem koji je nikada nije vodio na more i sa kojim se uvek sreće, sa pokojnim dedom koji ima pravougaonik kao i ona na dlanu.
Pesme u zbirci se igraju ironijom koja zabavlja, koja poentira u onu tačku rane u koju niko drugi ne bi smeo da dira ali koja ne boli već naprotiv čini se beznačajnom pa je utoliko ona i prijemčiva i lako prisvojiva za (ne)iskustvo čitaoca, onog ko se bavi poezijom i onog ko nije njen poklonik. Fenomen sveopšteg prihvatanja ove zbirke se možda krije upravo u jednostavnosti izraza, hrabroj neposrednosti s kojom pesnikinja peva o seoskim motivima pomešanim sa onim gradskim tako da čitalac stvara sliku kakav bi oblik, lice, telo, stas imao taj lirski glas koji se otkriva u pesmama. Taj se lirski subjekat poigrava ironijom ozbiljnih životnih stvari koje se odvijaju u rurualnim sredinama gde je malo šta očima vidljivo osim ako i sami ne ćutite o nečemu. Seoske slike, motivi i mesta su očljiva u pesmama ali ne štete dinamici pesme, one same teku tokom čitanja i to su slike koje su dobro i toplo poznate ljudima sa sela što daje toplinu pesmama i blikost sa čitaocima.
Jedna tema koja zaokupljuje zbirku Moja mama zna šta se dešava u gradovuna jeste pronalazak identiteta i gde lirski subjekat pripada, potreba sa pripadnošću i sigurnošću istog. Lirski subjekat hrabro traži svoj identitet, između onog što su roditelji, rodbina želeli (da se rodi kao dečak) i njene želje da ne bude dečak ali ne i kao sve druge devojčice. Ovu potragu prati i potraga sebe u novom velikom gradu gde se pesnikinja obrela ka svom putu na više staze. Zbirka jeste probijanje emocionalnog oklopa koji ih sputava i pesničkim glasom ih usmerava ka čitaocima. Nema ćutanja, samo iskrenih emocija koje leče sve rane u porodičnim vezama.
Zbirka pesama Radmile Petrović jeste veliki prodor iz ćutnje u sazvučje života posebno onih odraslih na selu. Lakim, neoptrećenim i pre svega svakom čitaocu bliskim jezikom, Radmila je uspela da prisvoji one koji čitaju ali i one koji ne čitaju poeziju ali imaju o njoj šta da kažu, te, ne čudi da o ovoj zbirci pesama priča skoro svako i ima šta za reći kao i to da zbirka pronalazi svoj put i van Srbije, u novo osvajanje ljudskih, mekih i onih pomalo okorelih srca ljudi u gradovima u kojima mama zna šta se dešava ali i u selima u kojima majke o svemu tome ćute.
Autor: Nenad Kostić
Ova zbirka poezije je sve ono suštinski suprotno što bismo očekivali od poezije na koju smo navikli. U njenim pesama nema komformizma već konfortizma, sučeljavanje pesničkog ja sa emocijama koje se pružaju čitaocu. Ova zbirka ne ćuti, ona govori o svemu onome o čemu ljudi ćute. Iz pesama se vrlo uočljivo sagledava, rastrgnuta istinom, seoska idila kakvu smo nalazili u pesmama romantičara: selo nije idealno mesto za život, odnosi među ljudima su komplikovaniji, ćuti se o mnogim stvarima, vladaju patrijarhalne vrednosti koje više donose lošeg nego što donose dobrog (uglavnom ženama), mesto u kome se ljudi brane od svojih sopstvenih emocija, mesto ćutnje. Radmila je svojom trećom zbirkom prestala da ćuti. Prelaskom iz sela u veliki grad, pesnikinja je dobila određenu emocionalnu, vremensku i prostornu distancu da bolje sagleda svoje godine provede u svom rodnom selu, te su pesme odraz onoga što je pesnički subjekat spoznao o samom sebi: odnosi sa nama bližnjima mogu se poput rane zaceliti istinom, govorenjem svojih emocija naglas i poigravanjem sa sopstvenom sudbinom.
U svojim pesmama, lirski subjekat često apostrofira majku i oca ali kao i suštinske figure muškosti odnosno ženskosti. Njene pesme su prožete ženskim butnom na muški način i feministički angažovane predočavajući nam na ironičan način položaj žena na selu koje ćute o patrijarhatu koji ih i ubija. Upravo je pesnikinja svojim glasom dala jednu sveopštu priču svih žena koje vekovima podležu patrijarhalnom društvu i kulturi. Međutim, iako lirski subjekat govori ženskim glasom ona nije nimalo slična drugim žesnkim glasovima. Ovaj glas je opak, muževan, onaj koji je šmeker, koji psuje, govori ono što se ne želi ili ne sme čuti. Taj glas nosi perorez u džepu, vozi traktor, igra se alatom, ne nosi haljine i nije dama. On je jednostavan glas, govori jasnim jezikom svakog čoveka i ne teži usvišenoj hermetičnosti. U pesmama se govori istina (bar ono što je za sam lirski subjekat istinosno), ne ide se ka ublažavanju i lepim rečima, no, ipak se tom istinom zaceljuju veze lirskog subjekta sa majkom sa kojom govori jezikom bilja, sa ocem koji je nikada nije vodio na more i sa kojim se uvek sreće, sa pokojnim dedom koji ima pravougaonik kao i ona na dlanu.
Pesme u zbirci se igraju ironijom koja zabavlja, koja poentira u onu tačku rane u koju niko drugi ne bi smeo da dira ali koja ne boli već naprotiv čini se beznačajnom pa je utoliko ona i prijemčiva i lako prisvojiva za (ne)iskustvo čitaoca, onog ko se bavi poezijom i onog ko nije njen poklonik. Fenomen sveopšteg prihvatanja ove zbirke se možda krije upravo u jednostavnosti izraza, hrabroj neposrednosti s kojom pesnikinja peva o seoskim motivima pomešanim sa onim gradskim tako da čitalac stvara sliku kakav bi oblik, lice, telo, stas imao taj lirski glas koji se otkriva u pesmama. Taj se lirski subjekat poigrava ironijom ozbiljnih životnih stvari koje se odvijaju u rurualnim sredinama gde je malo šta očima vidljivo osim ako i sami ne ćutite o nečemu. Seoske slike, motivi i mesta su očljiva u pesmama ali ne štete dinamici pesme, one same teku tokom čitanja i to su slike koje su dobro i toplo poznate ljudima sa sela što daje toplinu pesmama i blikost sa čitaocima.
Jedna tema koja zaokupljuje zbirku Moja mama zna šta se dešava u gradovuna jeste pronalazak identiteta i gde lirski subjekat pripada, potreba sa pripadnošću i sigurnošću istog. Lirski subjekat hrabro traži svoj identitet, između onog što su roditelji, rodbina želeli (da se rodi kao dečak) i njene želje da ne bude dečak ali ne i kao sve druge devojčice. Ovu potragu prati i potraga sebe u novom velikom gradu gde se pesnikinja obrela ka svom putu na više staze. Zbirka jeste probijanje emocionalnog oklopa koji ih sputava i pesničkim glasom ih usmerava ka čitaocima. Nema ćutanja, samo iskrenih emocija koje leče sve rane u porodičnim vezama.
Zbirka pesama Radmile Petrović jeste veliki prodor iz ćutnje u sazvučje života posebno onih odraslih na selu. Lakim, neoptrećenim i pre svega svakom čitaocu bliskim jezikom, Radmila je uspela da prisvoji one koji čitaju ali i one koji ne čitaju poeziju ali imaju o njoj šta da kažu, te, ne čudi da o ovoj zbirci pesama priča skoro svako i ima šta za reći kao i to da zbirka pronalazi svoj put i van Srbije, u novo osvajanje ljudskih, mekih i onih pomalo okorelih srca ljudi u gradovima u kojima mama zna šta se dešava ali i u selima u kojima majke o svemu tome ćute.
Autor: Nenad Kostić