Teret
Do mojih zatvorenih očiju je dopirala topla svetlost Sunca i grejala je i milovala moje usnule kapke da se otvore i otkriju dve kestenastobraon šume. Prostor, za mene nepostojan, nevidljiv i crn mirisao je na rađanje cveća i pupoljaka divljih trešanja. Delovalo je sve tako spokojno i mirno. I moje telo, osećao sam to, bilo je mirno, ukočeno kao kamen ali sam se kretao. Osećao sam kao da lebdim u vazduhu kao kakva utvara, bez samoobličja i bez svoga cilja. Bilo je toplo, reklo bi se da je bilo lepo, procvetalo proleće ali je iznutra, u mome telu bilo hladno. Duvao je u njemu prohladni vetar koji je uvek najavljivao dolazak beline snega. Nisam se pomerao, nijedna žilica moga tela se nije pomerala ali sam se ipak kretao, lebdeo nekuda. Pustio sam da se trenutak razlegne u večnost. Toplota je udarala o moje kapke kao valovi plavoga mora o krš i stene, ptice, rekao bih daleko na visokim grana drveća su cvrkutale svoju prolećnu pesmu koja se uvijala među grane, spuštala i milovala zelenu i mladu travu pa letela između orošenih ljubičica, veselih žutih maslačaka i mirnih belih rada i uvlačila se u moje uši. Činilo se da je priroda bila u žaru cvetanja, novih rađanja i nastajanja. Mogao sam da osetim to iako nisam gledao. Ali u meni je bila tišina, opipljiva i sa svojom bojom se bila razlegla mojim bićem. Propadanje je teklo venama, usporeno i tromo, skoro se ne krećući napred. Moje misli su bile mirne, umrtvljene i čiste. Nisam se sećao ničega, samo sam osećao i bio svestan tih trenutaka lebdenja, mog kretanja bez pomeranja. Osećao sam da se moje noge vuku, ostavljaju trag u mekoj travi koja je golicala moje prste. Vukle su se tromo, sporo,stopala su dodirivala tlo ali to nisam mogao da pojmim ja već samo moja stopala, kao da su moja stopala imala svoju sopstvenu svest, kao da je moje telo imalo svoju svest, odvojenu od moje svesti u glavi. Moja svest je pojmila prostor oko mene, sebe i kretanje ali moje telo se nije pomeralo. Telo je svojom svešću osećalo topao vazduh, travu među prstima, tlo pod stopalima, uši su slušale poj ptica na visokim granama, moja pluća su udisala i čuvala miomirise mlade trave, slatkasti miris ljubičica, melanholični i setni miris pupoljaka divljih trešanja ali moja svest to nije činila. Moj um i moje telo su bili razdvojeni nečim što nije postojalo ali je bilo tu samo jedan tren, kada dobije obličje u svesti i telu, kada to nešto osetimo a ne vidimo i kada od nas ode.
Svetlost je i dalje padala na moje dremežljive kapke, svojim zracima ih je otvarala. Polako, sasvim tiho a ujedno tako bučno u mojoj svesti sam otvarao svoje kapke i puštao da svetlost prodre do dve kestenastobraon šume koje su se protezale u beskraj, u malim okruglim zenicama mojih očiju. Širom otvorene oči su bile za tren zabljesnute sjajnom svetlošću visokog Sunca i prečistog plavetnila neba. Osetio sam tada, da je svetlost kroz moje oči, ušla u moje telo i prodrla do najmračnijih njegovih kutaka i za tren, činilo se, možda je to bila nesvesna uobrazilja, osetio sam toplotu u telu. Moje zenice su se pomerale levo-desno, gore-dole, upijale su sve do čega god je pogled mogao da prodre. Gledao sam kako se udaljavam od drvoreda visoke borove šume, kroz malu šumu drveća divljih trešanja, krušaka i jabuka. Gledao sam kako je tlo prekirveno mladom, zelenom travom bežalo dalje od mene, sve se više udaljavajući iz mog pogleda. Cvetovi, kao u malim buketima zbijeni jedno uz drugog, njihali su se u ritmu nečujnog povetarca i katkad dodirivali moja stopala, prolazili među prstima i opet nestajali iz mog pogleda. Zelenilo je čas bilo tu a u opet u drugom trenutku je nestajalo, udaljavlo se od mene. Nebo, čisto plavo je ličilo na more, beskrajno i mirno, bez ijednog talasa da poremeti tišinu njegovog postojanja u tome trenutku. I ono je bežalo iz mog pogleda kako se moje telo kretalo a koje se nije pomeralo. Noge su se vukle po travi a nisu se pomerale, kao da sam lebdeo. Ptice su preletale iznad moje glave, veselo plešući kao da su izvodile kakvu prolećnu ceremoniju i cvrkutale pesmu boje nalik boji raspuklog nara. Svest mog tela ju je čula ali moja svest nije. Ona je osećala i čvrsti stisak i težine nečega na mojim zglobovima ruku. Kao da su nečiji prsti bili duboko urezani u zglobove, čvrto ih držući, dok su moje ruke bile prebačene preko nečijeg ramena. Svest je osećala kako moje telo svom svojom težinom leži na nečijim leđima, kako ga ona drže i vuku napred a noge se vuku kao prebijene, umorne i kao teškim okovima okovane. Neko je išao napred vukući moje telo na svojim leđima. Moje oči su videle samo predele koji su bežali iz pogleda, sa strane oivičene drvoredima visokih drveća u cvatu, travu u kojoj je ostajao trag mojih prstiju i cveće koje me je nemo gledalo. Čuo sam cvrkut ptica, fijuk nečujnog vetra, težinu mojih stopala pod tlom i teško, umorno disanje onoga koji je nosio teret moga tela. Kroz moju svest je prostrujala divlja struja, kao munja i javila se jedna misao ko je to nosio teret moga tela. Mora da je to bio neko moj bližnji, dragi ili nepoznati. Ali ko god to bio morao je biti mnogo jak i čvrst pošto je nosio svu težinu i teret moga tela i života jer ja to nisam mogao, nisam bio dovoljno jak da bih poneo težinu samoga sebe. Neko, ko je nosio težinu moga tela, ga je i dalje vukao. Opet, kao munja u svesti je sevnula misao o tome da li taj neko zna kuda me nosi, koga nosi, kakav teret vuče na svojim leđima i da li sam ja vredan toga.
Cela šuma borova i veliko prostranstvo velikih i šarenih livada, drvoreda divljih trešanja, krušaka i jabuka je pobeglo iz moga pogleda. Moje telo se vuklo u nedogled. Noge su se vukle preko blatnjavog tla, hladnog i spokojnog. Šarenilo livada zamenilo je sivilo strmoglavog prostora. Više nisam mogao da čujem ptice ni da pod nogama osetim mekoću trave ni da vidim beskrajno plavetnilo neba. U mom pogledu, dokle god je on mogao da doseže, oslikvalo se metalno nebo, ogolela drveća i blato u kome se ocrtavao trag mog postojanja. Vazduh je postaj sve teži za moja pluća a oblaci na nebu su postajali sve tamniji kao noć. Moje telo je vukao i vukao i vukao neko. Taj neko, u mojoj svesti vrlo snažan i jak, vukao je težinu moga tela i teško disao ali nije govorio. Nisam znao kakav ima glas ni kakvu belinu lica nosi. Telo mi je bilo nepomično i jedino je pogled mogao da slobodno luta predelima. Mogao sam i da čujem šuštanje malih talasa reke, kako divno i ponosno juri svojim koritom ka napred. Nisam želeo da zatvorim oči, one su pamtile svaki pedalj onoga što su mogle da vide i večno i sebično sačuvaju za sebe. U pogledu tom, nazirao se kraj sive reke koja je neumoljivo tekla a pored čije obale je ležalo iščupano, trulo drveće, raskomadano i već odavno mrtvo, korenjem potopljenim u blato. Prostor je bio trom i miran kao belina. Nepomičnost je okovala sve oko sebe a moje telo se kretalo, vukao ga je neko napred kao teret koji je dat nekom mučeniku, da pod tim teretom iskupi svoja sagrešenja, dokaže poslušnost ili pak preživi kao i svaki čovek, koji nosi težinu i teret svog i tuđeg života. I kao što tu teskobnu težinu neko spusti a pluća počnu da dišu pod novonastalom lakoćom, mučenik koji je nosio moju težinu je spustio moje telo pored ogledala reke. Blatanjava zemlje pored reke je tada nosila težinu moga tela i života. I u mojim očima tada nije bežala prilika odraza u ogledalu sive reke. Odraza teškog tela, obučenog u belo sa dremežljivim licem i kestenastobraon šumama u očima i kosom crnom kao krila gavrana. Moje oči su po prvi put videle to lice ali su ga spoznale i ranije. To lice sam video i ranije, tu težinu tela sam nosio ranije i to telo je nosilo težinu samoga sebe a čini se da je najteže nositi teret samoga sebe. I bilo je odista tako. Neko je možda želeo da u reci opere sa mene moja sagrešenja ili me krsti u vodi kao znak ponovnog rođenja ili je to bila kazna za teret koji nisam nosio bila da moje telo prekrije voda ili pak nagrada da voda spere sa moga tela težinu i teret i ponese ih i odnese ona daleko. Nije se čuo ni glas koji bi mi to kazao. Samo je siva reka svojim vlastitim jezikom govorila ali ja ga nisam mogao razumeti, voleo bih da sam mogao. Moj pogled je uhvatio predeo guste šume koju je bio progutao mrak, odmah preko sive reke koju je bio ustalasao vetar boje nepomičnosti i propadanja. Moje telo se uzdiglo sa zemlje i kao da sam čuo njen izdah pod lakoćom koju je dobila kada je neko moju težinu uzeo na svoje telo. Telo je bilo nepomično i tromo, pomeralo se onda kada je to neko drugi radio za njega, kada ga je vukao, spuštao i podizao.
Opet sam video metalno nebo, tamno i nepomično. Moja težina je padala na ruke nekoga ko me je nosio u rukama. Glava je padala nadole, preko ruke mučenika koji je nosio moje telo. Tankim, sputanim ivicama oka sam sačuvao crnilo kose onoga ko me je nosio nekuda. Više me nije vukao, sada me je nosio u naručju, sva težina moga tela i života je padala na te nečije ruke. Neko me je nosio preko reke koja je bežala iz mog pogleda. Nisam mogao da osetim njenu smirenost ni njeno sivilo, hladnoću ili njeno prožimanje. I napokon, bila je nestala iz mog pogleda. I čuo sam samo tišinu, jezivu ali tako smirenu. Neko me je nosio dugo dok je iz mog pogleda bežalo metalno, sivo nebo boje nepomičnosti. Katkad bi iz očiju pobeglo ogoljeno drveće koje je bilo smireno skoro kao smrt. Bežala je i šuma koju je progutao mrak. Bežalo je iz pogleda i kameno šipražje i suve grančice i puteljci skriveni travom. I za tren opet je moja težina pala na nečija leđa, opet su moja stopala i prsti dodirivali travu, suvu i meku, opet su uši čule pesmu, graktanje vrana na osušenim granama starih kruška koje je ličilo na tužbalicu. Nebo je izgledalo mirno i bilo je boje prolaznosti dok se na njemu slikala tama pristizanja sumraka i noći. Moja misao, slobodna i divlja išla je ka maglovitosti ko je nosio kao kakvu kaznu ili prokletstvo težinu i teret moga tela i života kada to nisam mogao ja sam. Nebo se gasilo u mome pogledu, pobeglo i više nisam mogao da ga vidim. Tišina je prožimala mirnoću stvari i postojanja, maglovitost i magnovenje mog dremežljivog bića. I sve je bilo zapalo u taj dremež, iz pogleda više ništa nije bežalo, ništa nisam čuo ni osećao do disanja onoga ko je nosio moj teret toliko daleko i tako dugo. I odjednom u mom pogledu je bilo prostranstvo, polutamno, suvo i mirno. Težinu moga tela je sada nosilo tlo. U mom pogledu se octavala senka onoga ko je nosio moju težinu i ruka koja je kao u inat pred moje lice bacila par belih krinova. I još jednom su iz moga pogled pre no što su otišle i pobegle noge nekoga ko je nosio terert i težinu moju, pobegli i veliko prostranstvo pokriveno suvom travom i oivičenom šumom velikog drvoreda i tamo sam mogao da nazrem suvu, staru krušku pognutih grana koje su se granale iznad nepomičnog teškog kamena boje neprolaznosti i sve težine sveta i života. I onda kada sam zatvorio oči pobeglo je sve iz njih.
Do mojih zatvorenih očiju je dopirala topla svetlost Sunca i grejala je i milovala moje usnule kapke da se otvore i otkriju dve kestenastobraon šume. Otvorio sam ih i svetlost me je zabljesnula donoseći miris divljih trešanja i miris boja lakoće tela koje je nekada nosilo težinu i teret sveg života.
Autor: Nenad Kostić
Svetlost je i dalje padala na moje dremežljive kapke, svojim zracima ih je otvarala. Polako, sasvim tiho a ujedno tako bučno u mojoj svesti sam otvarao svoje kapke i puštao da svetlost prodre do dve kestenastobraon šume koje su se protezale u beskraj, u malim okruglim zenicama mojih očiju. Širom otvorene oči su bile za tren zabljesnute sjajnom svetlošću visokog Sunca i prečistog plavetnila neba. Osetio sam tada, da je svetlost kroz moje oči, ušla u moje telo i prodrla do najmračnijih njegovih kutaka i za tren, činilo se, možda je to bila nesvesna uobrazilja, osetio sam toplotu u telu. Moje zenice su se pomerale levo-desno, gore-dole, upijale su sve do čega god je pogled mogao da prodre. Gledao sam kako se udaljavam od drvoreda visoke borove šume, kroz malu šumu drveća divljih trešanja, krušaka i jabuka. Gledao sam kako je tlo prekirveno mladom, zelenom travom bežalo dalje od mene, sve se više udaljavajući iz mog pogleda. Cvetovi, kao u malim buketima zbijeni jedno uz drugog, njihali su se u ritmu nečujnog povetarca i katkad dodirivali moja stopala, prolazili među prstima i opet nestajali iz mog pogleda. Zelenilo je čas bilo tu a u opet u drugom trenutku je nestajalo, udaljavlo se od mene. Nebo, čisto plavo je ličilo na more, beskrajno i mirno, bez ijednog talasa da poremeti tišinu njegovog postojanja u tome trenutku. I ono je bežalo iz mog pogleda kako se moje telo kretalo a koje se nije pomeralo. Noge su se vukle po travi a nisu se pomerale, kao da sam lebdeo. Ptice su preletale iznad moje glave, veselo plešući kao da su izvodile kakvu prolećnu ceremoniju i cvrkutale pesmu boje nalik boji raspuklog nara. Svest mog tela ju je čula ali moja svest nije. Ona je osećala i čvrsti stisak i težine nečega na mojim zglobovima ruku. Kao da su nečiji prsti bili duboko urezani u zglobove, čvrto ih držući, dok su moje ruke bile prebačene preko nečijeg ramena. Svest je osećala kako moje telo svom svojom težinom leži na nečijim leđima, kako ga ona drže i vuku napred a noge se vuku kao prebijene, umorne i kao teškim okovima okovane. Neko je išao napred vukući moje telo na svojim leđima. Moje oči su videle samo predele koji su bežali iz pogleda, sa strane oivičene drvoredima visokih drveća u cvatu, travu u kojoj je ostajao trag mojih prstiju i cveće koje me je nemo gledalo. Čuo sam cvrkut ptica, fijuk nečujnog vetra, težinu mojih stopala pod tlom i teško, umorno disanje onoga koji je nosio teret moga tela. Kroz moju svest je prostrujala divlja struja, kao munja i javila se jedna misao ko je to nosio teret moga tela. Mora da je to bio neko moj bližnji, dragi ili nepoznati. Ali ko god to bio morao je biti mnogo jak i čvrst pošto je nosio svu težinu i teret moga tela i života jer ja to nisam mogao, nisam bio dovoljno jak da bih poneo težinu samoga sebe. Neko, ko je nosio težinu moga tela, ga je i dalje vukao. Opet, kao munja u svesti je sevnula misao o tome da li taj neko zna kuda me nosi, koga nosi, kakav teret vuče na svojim leđima i da li sam ja vredan toga.
Cela šuma borova i veliko prostranstvo velikih i šarenih livada, drvoreda divljih trešanja, krušaka i jabuka je pobeglo iz moga pogleda. Moje telo se vuklo u nedogled. Noge su se vukle preko blatnjavog tla, hladnog i spokojnog. Šarenilo livada zamenilo je sivilo strmoglavog prostora. Više nisam mogao da čujem ptice ni da pod nogama osetim mekoću trave ni da vidim beskrajno plavetnilo neba. U mom pogledu, dokle god je on mogao da doseže, oslikvalo se metalno nebo, ogolela drveća i blato u kome se ocrtavao trag mog postojanja. Vazduh je postaj sve teži za moja pluća a oblaci na nebu su postajali sve tamniji kao noć. Moje telo je vukao i vukao i vukao neko. Taj neko, u mojoj svesti vrlo snažan i jak, vukao je težinu moga tela i teško disao ali nije govorio. Nisam znao kakav ima glas ni kakvu belinu lica nosi. Telo mi je bilo nepomično i jedino je pogled mogao da slobodno luta predelima. Mogao sam i da čujem šuštanje malih talasa reke, kako divno i ponosno juri svojim koritom ka napred. Nisam želeo da zatvorim oči, one su pamtile svaki pedalj onoga što su mogle da vide i večno i sebično sačuvaju za sebe. U pogledu tom, nazirao se kraj sive reke koja je neumoljivo tekla a pored čije obale je ležalo iščupano, trulo drveće, raskomadano i već odavno mrtvo, korenjem potopljenim u blato. Prostor je bio trom i miran kao belina. Nepomičnost je okovala sve oko sebe a moje telo se kretalo, vukao ga je neko napred kao teret koji je dat nekom mučeniku, da pod tim teretom iskupi svoja sagrešenja, dokaže poslušnost ili pak preživi kao i svaki čovek, koji nosi težinu i teret svog i tuđeg života. I kao što tu teskobnu težinu neko spusti a pluća počnu da dišu pod novonastalom lakoćom, mučenik koji je nosio moju težinu je spustio moje telo pored ogledala reke. Blatanjava zemlje pored reke je tada nosila težinu moga tela i života. I u mojim očima tada nije bežala prilika odraza u ogledalu sive reke. Odraza teškog tela, obučenog u belo sa dremežljivim licem i kestenastobraon šumama u očima i kosom crnom kao krila gavrana. Moje oči su po prvi put videle to lice ali su ga spoznale i ranije. To lice sam video i ranije, tu težinu tela sam nosio ranije i to telo je nosilo težinu samoga sebe a čini se da je najteže nositi teret samoga sebe. I bilo je odista tako. Neko je možda želeo da u reci opere sa mene moja sagrešenja ili me krsti u vodi kao znak ponovnog rođenja ili je to bila kazna za teret koji nisam nosio bila da moje telo prekrije voda ili pak nagrada da voda spere sa moga tela težinu i teret i ponese ih i odnese ona daleko. Nije se čuo ni glas koji bi mi to kazao. Samo je siva reka svojim vlastitim jezikom govorila ali ja ga nisam mogao razumeti, voleo bih da sam mogao. Moj pogled je uhvatio predeo guste šume koju je bio progutao mrak, odmah preko sive reke koju je bio ustalasao vetar boje nepomičnosti i propadanja. Moje telo se uzdiglo sa zemlje i kao da sam čuo njen izdah pod lakoćom koju je dobila kada je neko moju težinu uzeo na svoje telo. Telo je bilo nepomično i tromo, pomeralo se onda kada je to neko drugi radio za njega, kada ga je vukao, spuštao i podizao.
Opet sam video metalno nebo, tamno i nepomično. Moja težina je padala na ruke nekoga ko me je nosio u rukama. Glava je padala nadole, preko ruke mučenika koji je nosio moje telo. Tankim, sputanim ivicama oka sam sačuvao crnilo kose onoga ko me je nosio nekuda. Više me nije vukao, sada me je nosio u naručju, sva težina moga tela i života je padala na te nečije ruke. Neko me je nosio preko reke koja je bežala iz mog pogleda. Nisam mogao da osetim njenu smirenost ni njeno sivilo, hladnoću ili njeno prožimanje. I napokon, bila je nestala iz mog pogleda. I čuo sam samo tišinu, jezivu ali tako smirenu. Neko me je nosio dugo dok je iz mog pogleda bežalo metalno, sivo nebo boje nepomičnosti. Katkad bi iz očiju pobeglo ogoljeno drveće koje je bilo smireno skoro kao smrt. Bežala je i šuma koju je progutao mrak. Bežalo je iz pogleda i kameno šipražje i suve grančice i puteljci skriveni travom. I za tren opet je moja težina pala na nečija leđa, opet su moja stopala i prsti dodirivali travu, suvu i meku, opet su uši čule pesmu, graktanje vrana na osušenim granama starih kruška koje je ličilo na tužbalicu. Nebo je izgledalo mirno i bilo je boje prolaznosti dok se na njemu slikala tama pristizanja sumraka i noći. Moja misao, slobodna i divlja išla je ka maglovitosti ko je nosio kao kakvu kaznu ili prokletstvo težinu i teret moga tela i života kada to nisam mogao ja sam. Nebo se gasilo u mome pogledu, pobeglo i više nisam mogao da ga vidim. Tišina je prožimala mirnoću stvari i postojanja, maglovitost i magnovenje mog dremežljivog bića. I sve je bilo zapalo u taj dremež, iz pogleda više ništa nije bežalo, ništa nisam čuo ni osećao do disanja onoga ko je nosio moj teret toliko daleko i tako dugo. I odjednom u mom pogledu je bilo prostranstvo, polutamno, suvo i mirno. Težinu moga tela je sada nosilo tlo. U mom pogledu se octavala senka onoga ko je nosio moju težinu i ruka koja je kao u inat pred moje lice bacila par belih krinova. I još jednom su iz moga pogled pre no što su otišle i pobegle noge nekoga ko je nosio terert i težinu moju, pobegli i veliko prostranstvo pokriveno suvom travom i oivičenom šumom velikog drvoreda i tamo sam mogao da nazrem suvu, staru krušku pognutih grana koje su se granale iznad nepomičnog teškog kamena boje neprolaznosti i sve težine sveta i života. I onda kada sam zatvorio oči pobeglo je sve iz njih.
Do mojih zatvorenih očiju je dopirala topla svetlost Sunca i grejala je i milovala moje usnule kapke da se otvore i otkriju dve kestenastobraon šume. Otvorio sam ih i svetlost me je zabljesnula donoseći miris divljih trešanja i miris boja lakoće tela koje je nekada nosilo težinu i teret sveg života.
Autor: Nenad Kostić