IZA ŠUTNJE SU PLANINE KOJIMA TEČE USAMLJENA REKA
Autor: Milica Joksimović
Knjiga: Adnan Repeša, Iza šutnje su planine, Sarajevo, Buybook, 2021.
2. avgust 2021.
Knjiga: Adnan Repeša, Iza šutnje su planine, Sarajevo, Buybook, 2021.
2. avgust 2021.
Nakon dve objavljene zbirke priča, mostarski autor Adnan Repeša posvećuje se dužoj formi dok i dalje zadržava poetičnost prisutnu u njegovim prvim delima. Svojta, objavljena 2019. godine Repešin je roman prvenac, a već ove godine stiže nam njegov naslednik pod naslovom Iza šutnje su planine. Već sam naslov ovog romana suptilno nagoveštava njegov neopterećeni stil, kao i neobičnu strukturu. Mada Repešina proza u ovoj knjizi većim delom naizgled teče kao mirna reka u kakvoj dolini, teren kojim ona prolazi se menja, ubrzavajući je i otkrivajući tek naznake planina koje nepažljivoj čitateljki mogu ostati izvan domašaja.
Narator romana Iza šutnje su planine vraća se u svoje davno prošlo detinjstvo – vodi nas u Hercegovinu, nešto pre i za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji. On pokušava da pronađe sebe bivšeg, da se priseti onoga što je proživljeno i zaokruženo (kao što nagoveštava citat iz Islednika Dragana Velikića na samom početku knjige), a što ga ipak vuče da ponovo otvori nečitku beležnicu. Umesto strmoglavog skoka u prošlost, on nas polako uvodi u svoja sećanja, često suptilno preplićući sadašnje i prošlo vreme – kao da vremenom kristališe svoje uspomene neprestano se vraćajući u sadašnjost u pokušaju da pomiri dve verzije sopstvenog bića. U početku vrludajući od jedne do druge epizode kroz kratka poglavlja, naizgled bez naročito jasne povezanosti, autor vremenom sve čvršće vezuje opisane događaje, ubrzavajući tok svog teksta i izoštravajući svoje pripovedanje. Međutim, Repeša često sam sebe prekida i izlazi iz same pripovesti, ne dozvoljavajući čitaocu da u potpunosti uroni u tekst i dugo u njemu ostane, jer naglas razmišlja o tome kada će se kom sećanju vratiti ili je li neku digresiju mogao preskočiti (A sad iz ove skrajnute priče koju sam olako mogao i prešutjeti, nastavljamo dalje). Iako je ovakav postupak možda u skladu sa strukturom i temom romana, čini se bespotrebnim, a i kao pomalo lenj način da se čitalac podseti na vremensku distancu između pripovedača i njegovih sećanja.
Ova distanca suptilnije je i lepše istaknuta razmišljanjima o smrti kojima se narator često vraća. Ona su s jedne strane kontrast detinjstvu o kom piše, a s druge strane jasan podsetnik na vremensku udaljenost glavnog pripovednog toka od autorove sadašnjosti. Kroz kulise tog detinjstva povremeno izbija crnilo, nekada sasvim nevidljivo, a nekada samo nejasno dečjem umu i iskristalisano tek u ovim prisećanjima. I pored svog poetičnog i emocionalno nabijenog stila, autor uspeva da racionalno pristupi pitanjima detinjih sećanja bez nespretnih pokušaja da se i tonom svog pripovedanja vrati u detinjstvo; vrlo je jasno postavljen narator u odnosu na prošlost o kojoj govori. Uprkos tome, on uspeva da isprepleće detinja shvatanja sveta u kome je nekada živeo sa naknadnom pameću odrasle osobe, tako uostalom i ispunjavajući ono što je zacrtao – da podseti sebe ko je u vlastitom sećanju.
Mada poglavlja romana jesu kratka i u početku epizodična, tako da se čini da mnoga od njih mogu postojati kao priče za sebe (što je uostalom možda i uticaj početaka Repešinog spisateljskog stvaralaštva) i da roman na svakom mestu može biti prekinut, on neumitno teče ka onome što treba da naiđe i još malo dalje, ka svom logičnom kraju ne zastajući dok sećanja nisu zaokružena i tišina se ponovo ne vrati, ni trenutak prerano ili prekasno. Tada konačno iz poslednjih rečenica i iza svih planina izbija usamljenost, samo nagoveštena u prethodnim poglavljima u kojima se čini da je glavni junak stalno okružen ljudima. Nalik sopstvenim sećanjima koja se često menjaju kada se u našoj glavi iznova odvijaju, čitateljka tada može doći u iskušenje da se vrati onim prethodno pročitanim, ponukana efektnim završetkom koji ovog puta metaforički nagoveštava smrt. Melanholični fragmenti čvrsto se povezuju i dobijaju novu vrednost, možda ne tako lako uočljivu pri čitanju prvih poglavlja, ali strpljenje pažljivog čitaoca biva nagrađeno.
Kritika je prvobitno objavljena na sajtu Bookstana u okviru radionice "Kritika i književni zanat":
https://bookstan.ba/Press/Single/70
Narator romana Iza šutnje su planine vraća se u svoje davno prošlo detinjstvo – vodi nas u Hercegovinu, nešto pre i za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji. On pokušava da pronađe sebe bivšeg, da se priseti onoga što je proživljeno i zaokruženo (kao što nagoveštava citat iz Islednika Dragana Velikića na samom početku knjige), a što ga ipak vuče da ponovo otvori nečitku beležnicu. Umesto strmoglavog skoka u prošlost, on nas polako uvodi u svoja sećanja, često suptilno preplićući sadašnje i prošlo vreme – kao da vremenom kristališe svoje uspomene neprestano se vraćajući u sadašnjost u pokušaju da pomiri dve verzije sopstvenog bića. U početku vrludajući od jedne do druge epizode kroz kratka poglavlja, naizgled bez naročito jasne povezanosti, autor vremenom sve čvršće vezuje opisane događaje, ubrzavajući tok svog teksta i izoštravajući svoje pripovedanje. Međutim, Repeša često sam sebe prekida i izlazi iz same pripovesti, ne dozvoljavajući čitaocu da u potpunosti uroni u tekst i dugo u njemu ostane, jer naglas razmišlja o tome kada će se kom sećanju vratiti ili je li neku digresiju mogao preskočiti (A sad iz ove skrajnute priče koju sam olako mogao i prešutjeti, nastavljamo dalje). Iako je ovakav postupak možda u skladu sa strukturom i temom romana, čini se bespotrebnim, a i kao pomalo lenj način da se čitalac podseti na vremensku distancu između pripovedača i njegovih sećanja.
Ova distanca suptilnije je i lepše istaknuta razmišljanjima o smrti kojima se narator često vraća. Ona su s jedne strane kontrast detinjstvu o kom piše, a s druge strane jasan podsetnik na vremensku udaljenost glavnog pripovednog toka od autorove sadašnjosti. Kroz kulise tog detinjstva povremeno izbija crnilo, nekada sasvim nevidljivo, a nekada samo nejasno dečjem umu i iskristalisano tek u ovim prisećanjima. I pored svog poetičnog i emocionalno nabijenog stila, autor uspeva da racionalno pristupi pitanjima detinjih sećanja bez nespretnih pokušaja da se i tonom svog pripovedanja vrati u detinjstvo; vrlo je jasno postavljen narator u odnosu na prošlost o kojoj govori. Uprkos tome, on uspeva da isprepleće detinja shvatanja sveta u kome je nekada živeo sa naknadnom pameću odrasle osobe, tako uostalom i ispunjavajući ono što je zacrtao – da podseti sebe ko je u vlastitom sećanju.
Mada poglavlja romana jesu kratka i u početku epizodična, tako da se čini da mnoga od njih mogu postojati kao priče za sebe (što je uostalom možda i uticaj početaka Repešinog spisateljskog stvaralaštva) i da roman na svakom mestu može biti prekinut, on neumitno teče ka onome što treba da naiđe i još malo dalje, ka svom logičnom kraju ne zastajući dok sećanja nisu zaokružena i tišina se ponovo ne vrati, ni trenutak prerano ili prekasno. Tada konačno iz poslednjih rečenica i iza svih planina izbija usamljenost, samo nagoveštena u prethodnim poglavljima u kojima se čini da je glavni junak stalno okružen ljudima. Nalik sopstvenim sećanjima koja se često menjaju kada se u našoj glavi iznova odvijaju, čitateljka tada može doći u iskušenje da se vrati onim prethodno pročitanim, ponukana efektnim završetkom koji ovog puta metaforički nagoveštava smrt. Melanholični fragmenti čvrsto se povezuju i dobijaju novu vrednost, možda ne tako lako uočljivu pri čitanju prvih poglavlja, ali strpljenje pažljivog čitaoca biva nagrađeno.
Kritika je prvobitno objavljena na sajtu Bookstana u okviru radionice "Kritika i književni zanat":
https://bookstan.ba/Press/Single/70